Vrline aikidoa
Popularnost aikidoa, kako u Japanu, tako i u inozemstvu, poslijeratni je fenomen. Uglavnom su rani učenici Osnivača Moriheia Ueshibe poput Koichi Toheia, Kisshomaru Ueshibe, Gozo Shiode, Kenji Tomikia i drugih, te njihovi učenici poslije njih, zaslužni za rast vještine na međunarodnoj razini.
Koji faktori su odgovorni za široku popularnost aikidoa? Mnogi ljudi koji po prvi put promatraju vještinu, komentiraju ljepotu i gracioznost njenih tehnika. Napadač je bačen naizgled bez imalo truda, a opet, pri tom ne pretrpi neku očitu štetu. Mogućnost samoobrane kojom istovremeno štedimo napadača privlačan je filozofski i moralni koncept u svijetu u kojem se duh nasilja čini uvijek prisutan. Etička osnova aikidoa odgovara duboko usađenom ljudskom nagonu za preživljavanjem, a u isto vrijeme vještina pruža jedinstvenu alternativu nasilnim tehnikama drugih borilačkih vještina, koje u mnogih izazivaju gnušanje i moralnu odbojnost.
Na fizičkoj razini, aikido može mnogo ponuditi onima zdravstveno osvještenima. Blagodati za tijelo koje se nakupe vježbama zagrijavanja, rastezanja, bacanja i padanja su znatne. Mnogi koji treniraju aikido doživjeli su dramatične tjelesne promjene na svom putu prema rekreativnom životu.
Socijalni ambijent koji se razvija u aikido dojo-u također je važan dio treninga za mnoge koji se njime bave. Čini se kako aikido privlači široki raspon ljudi, najčešće mladih, koji se u njemu zadržavaju duže od onih koji treniraju natjecateljski orjentirane vještine. Također, mislim da se pouzdano može tvrditi kako se aikidom bavi veći postotak ženske populacije od bilo koje druge borilačke vještine. Sve to doprinosi snažnom osjećaju zajedništva. Za mnoge učenike aikidoa, dojo je produžetak obitelji ili čak zamjena za nju.
Aikido: ne-borilačka vještina
Unatoč brojnim pozitivnim posljedicama aikido treninga, vještina još uvijek nije ostvarila svoj veliki potencijal socijalnog faktora za promicanje harmonije među ljudima. Mislim da je razlog tome taj što se aikido udaljio od svojih borilačkih korijena, premda veza između to dvoje možda nije očita. Borilačka atmosfera dojo-a je ta koja dopušta učenicima razvijati realne vještine i uzdiže nivo treninga iznad pukog zdravstvenog sustava. Zanemarivanje te borilačke strane aikidoa može se djelomično objasniti i povijesnim okolnostima.
Japansko poslijeratno društvo odbacilo je militaristički mentalitet koji je zemlju odveo u Drugi svjetski rat. Unutar te nepovoljne atmosfere gdje je treniranje borilačkih vještina bilo nekoliko godina zabranjeno, borilačka priroda aikidoa je potisnuta. Kao posljedica toga, ono što je od njega preostalo, i što su prihvatili stotine tisuća onih koji treniraju, bilo je – uz nekoliko iznimaka – nešto posve drugačije od originalne zamisli O-Senseia. Tehnike se nastojalo vježbati lišene borilačkog intenziteta, i one su samo naizgled zadržale izgled borilačke vještine. Pogledajmo stoga neke faktore koji su prouzročili da aikido podbaci kao borilačka vještina.
Slabi napadi
Korijen problema, kakvim ga ja vidim, leži u slabim napadima koji su uobičajeni u aikido dojo-ima današnjice. Učenike rijetko podučavaju kako izvršiti efikasan napad, bilo da se radi o udaranju, hvatovima ili povremenim tehnikama gušenja i udarcima nogu. Situacija je nadalje pogoršana manjkom odlučne namjere ili usredotočenosti za vrijeme napada. To odsustvo čvrste namjere od strane napadača djeluje, kako na njegovo, tako i na mentalno stanje osobe koja izvodi tehniku. Unutar tih okolnosti obje strane su svjesne – makar samo na podsvjesnoj razini – minimalne opasnosti od povrede. Usredotočeni mentalni sklop, potreban za razvijanje samoobrambenih vještina, na taj način biva odsutan s treninga.
Zanemarivanje atemia i kiaia
Proučavanje Osnivačeve vještine pokazat će njegov naglasak na atemie (preventivne udarce) i kiai (borbeni povik) kao nerazdvojne dijelove tehnika. O-Senseia se moglo vidjeti kako izvodi atemie i kiai čak i na filmovima iz njegovih posljednjih godina, kada je njegov aikido postao mnogo manje fizička vještina.
Atemi i kiai idu ruku pod ruku i važna su pomoćna sredstva za zaustavljanje ili preusmjeravanje napadačevog uma i njegovo uspješno izbacivanje iz ravnoteže. Čak ako i nije upotrebljen fizički udarac, mentalni sklop koji presreće ili prekida napad vitalan je dio stanja uma u aikidou. Pa ipak, u mnogim dojo-ima danas, upotreba atemia ili kiaia imati će za posljedicu podsmijeh instruktora koji ih smatraju grubim, nasilnim sredstvima potpuno neprimjerenima vještini “harmonije”. Ova uobičajena zabluda otkriva manjak razumijevanja borilačkog porijekla vještine, i teorije i prakse Osnivača.
Nesposobnost izbacivanja napadača iz ravnoteže
Kombinacija slabih napada, izostanak atemia i kiaia u aikidou neizbježno vode do toga da onaj koji trenira pokušava izvesti tehniku bez da prvo napadača izbaci iz ravnoteže. Neodlučnog napadača koji unaprijed zna koja će tehnika biti primijenjena nije lako dovesti pod kontrolu. To uvodi trajni element površnosti u interakciju onih koji treniraju i rezultira atmosferom koja se temeljito razlikuje od one stvarnog sukoba.
Upotreba sile i “neuvjerljivih” bacanja
Logična posljedica gore navedenih propusta u treningu je izvođenje mlitavih i nepreciznih bacanja ili fiksacija. Često postaje neophodno osobi koja baca primjeniti fizičku snagu kako bi izvršila tehniku, pošto prethodno nije postignuta puna kontrola napadača. To dovodi do sudaranja i povećane opasnosti od povrede.
Alternativni scenarij je kada ni jedan od partnera ne unese bilo kakav ozbiljniji trud u tehniku i onda ono što se između njih odvija postaje malo više od puke koreografije.
Napredak onih koji treniraju u okruženju u kojem je odsutna “borilačka napetost” i gdje se ne razmatraju logični principi treninga nužno će zastraniti. Još je gore kad pojedinci, oblikovani unutar takvog okruženja, započnu gajiti iluzije kako su njihove vještine dorasle nekoj realističnoj situaciji.
Prerano fizičko propadanje instruktora
Pretpostavljam kako će se određeni dio aikido zajednice složiti sa gornjim tvrdnjama. S druge strane, tema koju se sada spremam načeti bez sumnje će potaknuti brojne kontroverze na raznim mjestima.
U svojih 40 godina bavljenja aikidom svjedočio sam kako brojni učitelji prelaze ravno iz napona snage u stanje propadajućeg zdravlja, te, u slučaju nekih, preranu smrt. Vrlo često bi sami ubrzali neizbježan proces starenja nekvalitetnim načinom života. Kako su im tijela starila, instruktori bi često prilagođavali tehnike zbog oboljenja i smanjene mogućnosti kretanja. Štoviše, prestali bi se upuštati u “daj-i-primi” vrstu treninga gdje se uloge uke-a (napadača) i nage-a (onoga koji radi tehniku) izmjenjuju. Postali su učitelji, ali bi prestali aktivno sudjelovati na treningu onako kako su to radili dok su i sami učili.
Povlačenje instruktora iz aktivnog sudjelovanja na treningu ima dalekosežne posljedice na nastavk njihovog bavljenja aikidom, bio to rezultat svjesne odluke ili ne. Prestankom vježbi zagrijavanja i padanja, podriva se razina tijelene kondicije i fleksibilnosti. Orjentacija isključivo na bacanja priziva ozlijede te doprinosi cjelokupnom slabljenju tijela i mišićnog tonusa.
Kako instruktori rijetko treniraju sa ljudima na svom nivou, nakon određenog vremena dolazi do umjetnog zastoja u napretku zbog toga što se izbor trening-partnera ograničava samo na njihove učenike, koji su u pravilu na nižoj razini od njih samih.
Ispravljanje trenutnog stanja
Da bi vratili borilačku narav aikidou u skladu s vizijom O-Senseia, treba napraviti mnogo toga što uključuje ispravljanje gore spomenutih navika slabog treniranja. Evo liste konkretnih koraka koji se mogu poduzeti, a koji bi doslovno revolucionalizirali aikido i vratili njegov veliki potencijal kao sredstva za poboljšanje društva.
Podučavanje napadačkih vještina
Prije svega, veliku pažnju trebalo bi posvetiti podučavanju odlučnog i pravilnog napadanja s izraženom namjerom. To bi moglo zahtjevati od nekih učitelja da krenu na treninge drugih borilačkih vještina kako bi i sami stekli potrebna znanja.
Kakvu vrstu napada bi trebalo uvesti u aikido dojo? Takvu odluku trebalo bi prepustiti instruktoru koji podučava. Mislim kako bi osnovne udaračke vještine karatea, boksa i drugih sofisticiranih vještina trebalo uzeti u obzir.
Također, učenici bi se trebali upoznati barem s osnovama udaraca nogama. Iako manje česti, vrlo je lako sresti se s njima u realnoj situaciji.
Učenje obrane od udaraca nogom također pomaže da se nadiđe uobičajeni problem slabog perifernog vida. Primjerice, početnici često previše pažnje predaju vidljivom, početnom aspektu napada – obično udaracu ili hvatu – ne shvaćajući kako postoji mogućnost drugog napada. Kad učenici nauče kako moraju uzeti u obzir još jedan napad koji bi mogao naići, poput udarca nogom, stanje budnosti i spremnosti se povećava.
Učenje ispravnog udaranja nogom također će popraviti i sposobnost padanja, zato što su padovi iz tih udaraca teži i opasniji. Tome bi trebalo polako pristupati zbog velike opasnosti od ozlijede.
Među postojećim aikido stilovima, Yoseikan Aikido kojeg je razvio Minoru Mochizuki služi se ovom vrstom eklektičnog pristupa i uključuje elemente nekoliko vještina. Učenici ovog stila za vrijeme svog treninga podučavaju se osnovama karatea, judoa i vještinama s oružjem.
Uz ovo navedeno, netko možda poželi uvesti napade koji uključuju oružja – kako ona s oštricama, tako i ona bez njih. Treniranje s oružjem je korisna metoda za podučavanje važnosti maai-a (ispravne distance) u različitim okolnostima, a koristan je također i zbog mnogih drugih razloga. Kurikulum Iwama Aikidoa Morihiro Saita primjer je sistematičnog pristupa treningu s oružjem.
Krajnji rezultat unaprijeđivanja kvalitete napada biti će veća usredotočenost za vrijeme treninga i stvaranje atmosfere ozbiljnosti i poštovanja prema trening-partneru. Rizik koji je uvijek prisutan u treninzima borilačkih vještina bit će jasno izražen i poduzet će se potrebna briga za izbjegavanje ponašanja koje može dovesti do ozlijede.
Ponovno uvođenje atemia i kiaia
Upotreba atemia i kiaia trebala bi biti vraćena i poticana u aikido dojo-ima. Atemii i kiai su iznimno važni jer onome koji trenira mogu omogućiti da nadiđe fizičku ili brojčanu nadmoć u stvarnom životnom okršaju. Oni su neprocjenjiva pomoć pri neutraliziranju i izbacivanju protivnika iz ravnoteže. Omogućavaju da se aikido tehnike primijene protiv smanjenog otpora i bez upotrebe sile.
Trebalo bi biti moguće atemi ili kiai primijeniti gotovo u svakom trenutku za vrijeme izvođenja tehnike, a ne samo na početku. Učenici bi trebali biti trenirani tako da u svakom trenutku prepoznaju rupe u protivnikovoj obrani. Shoji Nishio je vještinu atemia razvio do visokog stupnja i njegova borilačka forma aikidoa dobar je primjer za to.
Na višem nivou, atemii čak i ne trebaju imati fizičku pojavu. Napredni majstor, dok god mu je na umu presretanje napada, može postići efekt atemia kroz suptilne tjelesne kretnje. Pogledate li pažljivo filmove s O-Senseiem vidjet ćete taj princip na djelu, koji je ključan za takozvana bacanja “bez dodira”.
Držanje napadača izvan ravnoteže
Važnost izbacivanja napadača van ravnoteže i održavanje kontrole od početka tehnike do odlučujućeg trenutka, koji uključuje bacanje ili fiksaciju, temeljni je, a opet često zanemareni dio aikidoa. Nerijetko sam viđao kako učenike podučavaju tehnike u kojima se napadač izbaci iz ravnoteže samo da bi mu se ona opet vratila natrag neposredno prije bacanja.
Za odrediti je li uke izvan ravnoteže, dovoljno je samo promotriti njegov centar. Učenici bi trebali stalno biti svjesni parterovog centra, tako da znaju jesu li im tehnike efikasne.
Prije prelaska na sljedeći dio moram spomenuti kako je, kada prisustvujete aikido demonstracijama, zanimljiva vježba promatrati kretnje ukea umjesto nagea. Ukoliko je ukeova ravnoteža kontrolirana kroz čitavu tehniku, znate da gledate pravog majstora.
Tjelesno držanje i kontrola disanja
Dodatne stvari koje su često previđene u treningu aikidoa su disanje i ispravno držanje tijela. Nage bi trebao paziti na dobar stav i zadržati ravnotežu tijekom čitavog izvođenja tehnike.
Stjecanje navike ispravnog disanja rijetko je naglašeno u dojo-u. Stimulacijom disanja moguće je kreirati i održati unutarnji tjelesni ritam koji će smanjiti iscrpljivanje i olakšati smirenost pod stresom uslijed intezivnog treninga. Dok učimo opažati vlastito disanje također razvijamo sposobnost “čitanja” protivnikovog disanja. To je korisno za predosjećaj namjere i trenutka napada još prije nego je ovaj stvarno započeo.
Instruktori bi trebali više trenirati
Najčešći razlog koji instruktori aikidoa navode za prestanak normalnog treniranja u dojo-u su ograničavajući učinak starenja i nakupljenih ozlijeda. Nitko nije u stanju izbjeći zub vremena i posljedice tjelesnih trauma intenzivnih aikido treninga.
No, to ne znači kako instruktori ne mogu nastaviti trenirati unutar svojih vlastitih mogućnosti i po svom ritmu. Po mom viđenju ključni faktor je nastaviti vježbanje rastezanja, zagrijavanja i padanja, koliko je god to moguće. To se ili radi ili ne radi!
Osnivač je održavao gipkost čak i u 80-tim godinama života, te je bio u stanju raditi špagat. Također, na jednom od sačuvanih filmova vidimo kako u svojoj 79. godini kao uke pada jednom dijetetu.
U brojnim kobujutsu školama običaj je učitelja i starijih učenika da zauzmu uloge napadača i padaju mlađim učenicima. To možete vidjeti pogledate li neku demonstraciju klasičnih borilačkih vještina. Zamislite na trenutak koliko bi se stvari izmijenile, kada bi vrhunski aikido učitelji za vrijeme demonstracija mogli i željeli stvarno padati za svoje učenike! Ima li bojeg načina instruktoru da ubrza napredak svojih učenika?
Istinski vjerujem kako je, prihvaćanjem ovdje iznesenih prijedloga, moguće bavljenje aikidom produžiti za dobrih deset godina. Za otprilike 20, reći ću iz vlastitog primjera da li se isplatilo!
Treniranje drugih vještina
Treniranje drugih borilačkih vještina jedna je od najpozitivnijih stvari koje bi trebali razmotriti i instruktori i učenici. Ovdje se također možemo povesti primjerom O-Senseia koji je tijekom svog života proučavao brojne borilačke vještine. Sa slavnim kendo instruktorom ugovorio je brak svoje kćeri i dozvolio formiranje kendo grupe u starom Kobukan Dojo-u. Sa 54 godine, Osnivač se upisao u Kashima Shinto-ryu, klasičnu školu nekoliko stoljeća duge tradicije. Razvijajući aiki ken mnogo se oslanjao upravo na kurikulum Kashima Shinto-ryu-a. O-Sensei je također pozivao učitelje drugih vještina da održe demonstracije u Aikikai Hombu Dojo-u. Bio je uvijek spreman pažljivim promatranjem “ukrasti tehnike” drugih majstora.
Jedan od glavnih razloga godišnjih održavanja Aiki Expo-a, pod sponzorstvom Aikido Journala, ohrabrivanje je i poticanje uzajamnog treninga između različitih grupa.
Zaključak
Pokušao sam objasniti kako je ono, što je u svijetu prihvaćeno kao “moderni aikido”, zapravo permutacija originalnih zamisli na kojima se temelji aikido Osnivača. Zbog značajnog širenja vještine u poslijeratnom Japanu i izvan njega, te vremenskom odmaku većem od pet desetljeća, izmijenjeni oblici aikidoa danas su postali mjerilo. Pretpostavka je većine kako su ti novi pristupi odraz Osnivačevih vlastitih namjera, što najčešće nije istina. Najveći broj kritika na račun aikidoa danas postoji zato što se njegovi moderni oblici ne drže Osnivačevih osnovnih propisa. Prijedlozi ponuđeni u ovom tekstu mogli bi, ukoliko ih usvoji većina aikido zajednice, doprinijeti značajnoj izmjeni kvalitete vještine i načinu na koji je doživljavaju skeptici izvan nje. Naša namjera je voditi prema tim željenim ciljevima daljnjim organiziranjem događaja poput Aiki Expo-a.
Napisao: Stanley Pranin
Preveo: Nikola Kuprešanin