Ponekad je vrlo teško znati kome vjerovati ili što misliti kada oni koji znaju ne mogu ili ne žele dati točnu informaciju. Vrhunac je kada krenem ispitivati neke svoje instruktore i starije aikidoke o tehnikama u prošlosti i povijesnim utjecajima na razvoj aikido-a. Čini se da Daito-ryu jujutsu generalno predstavlja bazu za tehnike bez oružja, no tehnike s oružjem često viđene u ovoj vještini, pripisuju se raznolikim izvorima. Većina ljudi s kojima sam razgovarao mislila je da umjetnost mačevanja potječe od Yagyu-ryu ili Yagyu Shinkage-ryu, a uporaba štapa od Hozoin-ryu. Nekoliko je ljudi naivno vjerovalo da su sve tehnike u aikido-u bile u potpunosti kreacija Osnivača, Morihei Ueshiba-e. Nakon što sam sam započeo učiti kobudo (klasične borilačke vještine) i upoznao se sa mnogim karakteristikama različtih koryu (tradicije, škole, stilovi klasičnih borilačkih vještina), bio sam vrlo iznenađen shvativši da vježbe s oružjem, najčešće povezivane s Ueshiba-stilom aikida, najjasnije nalikuju onima u Kashima Shinto-ryu. U svojim razgovorima sa učiteljima i starijim aikidokama u aikido dojo-ima u kojima sam trenirao ili ih posjetio, nikada nisam čuo niti se ikada spomenulo ime ove koryu; ljudi s kojima sam razgovarao ili su pokazali potpuno neznanje ili su negirali bilo kakvu povezanost, te nikada nisam dobio zadovoljavajući odgovor.

Ubrzo nakon što sam postavio ta pitanja, 1978. i ’79., posjetio sam dojo (danas pokojnog) Koichiro Yoshikawa, 64. ravnatelja Kasima Shinto-ryu. Susretljivo mi je dao odgovore o povijesti i tehnikama te škole (ryu). Štoviše, pokazao mi je registar ljudi iz razdoblja prije II. Svjetskog rata, koji su ušli u Kashima Shinto-ryu i izvršili keppan (doslovno, «krvni pečat», potpisivanje upisnog registra i ovjeravanje istoga svojom krvlju u svrhu iskazivnja iskrenosti i ozbiljne namjere). Pogodite što, sportski fanovi? Jedno od imena u registru je i Morihei Ueshiba, zajedno sa Zanzaburo Akazawa, njegov deshi. Rečeno mi je da su brojni ljudi u Kobukanu, uključujući Ueshiba-u, bili podučavani u razdoblju od nekoliko godina. Ponovno, kada sam pokreno temu Kashima Shinto-ryu i njezina utjecaja na aikido, više aikidoka, uključujući i jednog od najstarijih Aikikai instruktora, uvjeravali su me da griješim. Jedini odgovor koji sam mogao dati jest: a) znam čitati, i b) vidio sam registar svojim vlastitim očima (sa svojim učiteljima i starijim aikidokama mogu raspravljati na engleskom a da ne ispadnem drzak, no to je gotovo nemoguće u japanskom kontekstu). Kasnije sam sve ovo spomenuo Stan Pranin-u, izdavaču Aiki News-a, koji je od tada do danas ustanovio postojanje još mnogih drugih prije neobjavljenih detalja o Ueshiba-inom učenju klasičnih borilačkih vještina te koryu utjecaju na razvoj modernog aikida. No, veliki dio posla tek treba obaviti.

Kashima Shinto-ryu jedna je od najstarijih vojnih tradicija u Japanu. Članovi bilježe povijestryu više od 600 godina unazad, sve do Kuniazuno Mabito, kojega smatraju shiso, ili praocem originalnog Ichi no Tachi ili Kashima no Tachi. Datiramo li povijest ove tardicije čak od vremena Tsukahara Bokuden (1489.), koje Shinto-ryu članovi smatraju izvornimryuso (osnivač), postoji kontinuirana direktna linija nasljeđa koja je trajala više od 500 godina.

Kuniazuno Mabito bio je Bokuden-ov direktni potomak. Bio je imenovan na mjesto kustosa, ili čuvara, Velikog Svetišta Kashima. Jedna od njegovih odgovornosti bila je održavanje mira i reda unutar prostora svetog područja (područje posjeda bio bi možda bolji opis; u ono vrijeme on je bio jedan od najvećih zemljoposjednika u cijeloj regiji i posjedovao je veliku moć). Dokazani mačevalac, Mabito, stvorio je široki raspon tehnika i metoda treninga te je podučavao mnoge učenike koji su služili kao čuvari svetišta. Njegovi potomci bili su Yoshikawa Urabe. Služili su kao duhovnici i čuvari hrama, a pružanje oružane sigurnosti postalo je jedna od njihovih nasljednih dužnosti. Bokuden je rođen u toj obitelji, a kasnije je postao yoshi, ili prihvaćeni mladoženja Tsukahara klana.

Bokudena su često nazivali kensei. Doslovni prijevod je «svetac od mača», no ispravno je značenje mačevalac koji je potpuno prevazišao čisto fizičke tehnike te proniknuo u bit mačevanja koje je usko povezano sa iznimnom duhovnom dimenzijom. Bokuden je naučio Katori Shinto-ryu od oca svoje supruge i kasnije usavršio svoju vještinu upustivši se umusha shugyo (ratnički astetski trening). Putovao je diljem Japana i trenirao s najvještijim i najobrazovanijim pojedincima onoga vremena. Kasnije je sistematizirao učenje lokalnih borilačkih vještina iz Kashima područja. Nakon što je doživio božansku inspiraciju od Takemikazuchi-no kami, što je božanstvo Kashima hrama, “kokoro arata ni koto ni atare” (zadržavajući početnički um (otvorenu perspektivu); um otvoren za promjene), osoba će uspjeti (biti će sposobna sočiti se / nositi se) u bilo čemu), uzeo je dva znaka koji su obilježavali «novo» i «uspjeti», i zajedno s nazivom svetišta dao je formalno ime svojem sustavu: Kashima Shinto-ryu.

Kashima Shinto-ryu formirao se tijekom Sengoku Jidai (Doba Zaraćenih Država), kada je cijela zemlja bila uronjena u niz ratova feudalnih gospodara koji su se borili za vojnu i političku prevlast. Tehnike su naravno bazirane na iskustvu sa bojnih polja i reflektiraju način na koji se bori borac odjeven u oklop toga doba, domaru i gusoku yoroi. Pokreti su usmjereni na slabe točke otvora na oklopu, posebice prema unutrašnjim površinama ruku i nogu te područja između cuirass-a (štitnik za grudni koš od nanizanih kožnih pločica) igorget-a (štitnik za vrat), ili tassets-a (dio oklopa koji štiti bedra i natkoljenice). Mnoge tehnike uvode atemi, napad krajem ili drškom oružja, u svrhu prepada, ozljede ili imobilizacije protivnika. Pokreti su veliki i čine se relativno spori u tehnikama namjenjenim za borbu pod oklopom. Tehnike za borbu u običnoj odjeći ili uz minimalnu oklopnu zaštitu razvijene su kasnije te su manje, brže, suptilnije i ciljaju veći broj područja na protivnikovom tijelu. Treninzi se fokusiraju na mač, no uključuju koplje, štap i glaive (vrstu koplja slično japanskoj naginata-i.)

Općenito govoreći, kamae (borbeni stavovi) u Kashima Shinto-ryu su duboki, sa široko razmaknutim stopalima i spuštenim tijelom (mi wa fukaku atae). Ovo omogućuje čvrstu, stabilnu bazu za pokrete po otvorenom i pridonosi postizanju snažnih pokreta. Namjera ili psihološko stanje Kashima Shinto-ryu praktikanta je agresivno (kokoro wa itsumo kakari nite ari) no tijelo se održava u stanju opreza, bez suvišnih pokreta mačem prema protivniku (tachi wa asaku nokoshite). Ili neznatnim izlaganjem sebe u svrhu izazivanja napada ili ispitivanjem fizičke sposobnosti i mentalnog stanja protivnika (saguriuchi), praktikant može poraziti protivnika koristeći njegove slabosti.

Omote no tachi obuhvaća dvanaest tehnika koje se izvode ravnim bokuto, onako kako se primjenjivalo pod oklopom. Prvi od ovih, ichi no tachi, gotovo je identičan vježbi istoga naziva što je podučavao Morihiro Saito. Ni no tachi iz Kashima Shinto-ryu sadrži nekoliko elemenata zajedničkih sa Saito-vim slijedovima u san no tachi, no također ima i razlika. Vjerujem da razlike odražavaju učenje koje je Saito primio od Ueshba-e, te su povezane sa svrhom treninga aikido mača za razliku od učenja klasičnog mačevanja. U svakom slučaju, proučavanje omote no tachi waza iz Kashima Shinto-ryu jest ono što je potaknulo moje zanimanje za povezanost između ove kasične tradicije i razvoja aikida.

Uz omote no tachi, postoji sedamnaest chu gokui tehnika. Iako se mogu raditi sa bokuto-m, najčešće se izvode koristeći fukuro shinai, mač za vježbu od razdjeljenog bambusa omotanog u kožu ili platno. Ovo oružje omogućuje vježbenicima da eksperimentiraju sa aplikacijskim treninzima, uz veću razinu sigurnosti, jer udarac shinai-jem ne uzrokuje ozbiljne ozljede. Većina tehnika podrazumjeva trening protiv drugog mačevaoca, no neki uključuju reakciju kopljem ili glaive-om. Kojo okui jukka no tachi je niz od deset tehnika sa dugim i kratkim mačem, zasebno i zajedno, uz primjenu metalnih mačeva. Ukoliko su mačevi pravi i oštrih bridova, radi se o habiki; u praksi se obično koriste mačevi tupih bridova (mugito). Tonomono tachi je niz od dvanaest tehnika koje se koncentriraju na suptilne aspekte i principe mačevalaštva. Postoji osam bojutsu kata, koje Kashima Shinto-ryu učeniku daju potpune temelje za primjenu rokushakubo (štap od 2m). Učenje sojutsu(koplje) sadrži više od trideset vježbi, sa i protiv kamayari (koplje sa srpastom i križnom oštricom) i naginata-e, kao i bajo sojutsu (primjena koplja tijekom jahanja). Konačno, postoji dvadeset i šest battojutsu, tehnike izvlačenja mača. One uključuju jednostavne tehnike izvlačenja i rezova, i protiv više napadača, te iznenadne napade.

Danas se treninzi gotovo tijekom cijele godine prakticiraju jednom tjedno. No u siječnju, tijekom najhladnijeg dijela zime, vježbe se održavaju na dnevnoj bazi. Učenici variraju od dječaka tinejdžera pa do muškaraca od osamdeset godina. Sličnost sa ostalim koryu jest u tome da se preferira davanje licenci nad davanjem činova (dan-i) što indicira razinu vještine koju je pojedinac dostigao kao i obuhvat programa koji je učio. Dozvola za podučavanje daje se samo nakon dostizanja određene razine, i isključivo uz dozvoluryuvrhovnika. Do danas, četiri se Engleza pridružilo ryu te su trenirali podulji vremenski period prije povratka svojim domovima. Aikido učenici koje zanima više o tehničkim korijenima njhove borilačke vještine mogli bi također istražiti mogućnost treniranja ove klasične tradicije.

Meik Skoss