Napisao: Stanley Pranin

Aikido Journal #109 (Fall/Winter 1996)

Postepeno sam, tokom niza godina provedenih trenirajući i istražujući aikido, došao do hipoteze koja se protivi nekim uobičajenim postavkama i svjedočanstvima brojnih shihana koji kažu kako su proveli mnogo godina učeći od samog osnivača, Moriheia Ueshibe. Za to vrijeme prisustvovao sam velikom broju seminara koje su u SAD-u držali japanski majstori, a također sam i više puta bio u Japanu, gdje sam trenirao s nekima od najpoznatijih aikido učitelja. Moja teorija je jednostavna i glasi: aikido kakav danas poznajemo nije ista ona vještina koju je prakticirao i podučavao O-Sensei, nego neka od njegovih brojnih formi, naknadno razvijenih od strane ključnih učenika, koji su tijekom relativno kratkog vremenskog razdoblja trenirali sa osnivačem. To bi moglo objasniti značajne razlike između stilova, relativno maleni broj tehnika koje se podučavaju te odsustvo nekog religijskog aspekta nalik na Omoto u modernim oblicima vještine. Ovim ne namjeravam kritizirati te “moderne” oblike, već pružiti jedno povijesno utemeljeno gledište koje se kosi s uobičajenom percepcijom aikidoa.

Kada sam trajno prešao živjeti u Japan, u Kolovozu 1977. godine, moja je osobna odluka bila da treniram u Iwami sa Morihiro Saito Senseiem. Ono što me privuklo Iwami bili su naglasak na čvrstini i preciznosti tehnika, te program koji je uključivao i aiki ken i aiki jo. Također, siguran sam da je takvoj mojoj odluci pridonijela i blizina Aiki Hrama te činjenica da se trening u Iwami provodio u O-Senseievom privatnom dojo-u.

U to doba često bih znao, vrlo brzopleto, tvrditi kako tehnike Saito Senseia ne držim vjernim nastavkom osnivačevog aikidoa, već ga smatram majstorom vlastitog originalnog pristupa. Tada sam Saito Senseia stavljao u istu kategoriju s drugim veoma vještim učiteljima kao što su Koichi Tohei, Shoji Nishio, Seigo Yamaguchi i drugi, čiji su vlastiti originalni stilovi, premda prvotno nadahnuti Moriheiem Ueshibom, evoluirali u prilično različitim smjerovima.

Jasno se prisjećam kako sam tada, unatoč još uvijek slabom japanskom, uspijevao Saito Senseiu prenijeti vlastita razmišljanja o toj temi i sumnje u njegove tvrdnje kako je aikido koji prakticira u biti isti kao i osnivačev. Moje viđenje toga baziralo se na činjenici da su tehnike Saito Senseia djelovale znatno drugačije od osnivačevog aikidoa kojeg sam vidio na filmu. Pomalo zabavljen mojim skepticizmom i nesumnjivo mojom drskošću, s obzirom na to da sam bio njegov učenik, Sensei mi je strpljivo objasnio kako je razlog moje zbunjenosti taj što su većina snimki osnivača sačuvanih na filmu demonstracije. Istaknuo je kako su javni prikazi osnivačevih tehnika bili vrlo različiti od onoga što je O-Sensei pokazivao u dojo-u u Iwami. Saito Sensei je ustrajao na tome kako je njegova dužnost bila da vjerno prenese osnivačev aikido i kako nije imao namjeru razviti nekakav “Saito-ryu Aikido”.

Unatoč njegovom usrdnom trudu nastavio sam gajiti snažne sumnje po tom pitanju, premda moje divljenje njegovom tehničkom umijeću nikada nije došlo u pitanje. Onda jednoga dana, otprilike dvije godine po mom dolasku, održao sam intervju sa Zenzaburo Akazawom, predratnim uchideshijem Moriheia Ueshibe iz doba Kobukan Dojo-a. Gospodin Akazawa pokazao mi je tada tehnički priručnik izdan 1938. godine pod nazivom Budo, kojeg nikada prije nisam vidio. Sadržavao je nekih pedesetak tehnika demonstriranih osobno do strane osnivača. Dok sam polako listao stranice priručnika, bio sam zapanjen shvativši kako je izvođenje nekolicine tehnika, kao što su ikkyo, iriminage i shihonage, identično onome što sam naučio u Iwami sa Saito Senseiem. Vidio sam kako osnivač osobno pokazuje ono što sam do tada smatrao “Iwaminim” stilom. Gospodin Akazawa ljubazno mi je pristao posuditi knjigu koju sam odmah potom požurio odnijeti Saito Senseiu.

Zauvijek ću se sjećati prizora kada sam Senseia pozvao na kućni prag da podijelim s njim svoje novo otkriće. Na moje iznenađenje ni on nikada prethodno nije ni vidio ni čuo spomena o toj knjizi. Nataknuo je svoje naočale za čitanje i stao listati priručnik, očima pažljivo prateći slijed tehnika. Osjećao sam dužnost tada i tu ispričati se što sam ikada sumnjao u njegove tvrdnje kako ulaže sve svoje snage da vjerno očuva osnivačeve tehnike. Saito Sensei se nasmijao i s očitim zadovoljstvom povikao: “Vidiš, rekao sam ti!” Od tada (oko 1979. godine) pa sve do danas, Saito Sensei uvijek na svoje aikido seminare nosi kopiju Budo-a, kao dokaz da je određena tehnika potekla iz osnivačevog učenja.

Podrazumjeva se kako sam nakon toga morao priznati da postoji barem jedan instruktor koji podučava aikido u stilu vjernom originalnim učenjima osnivača. Ali, pobija li to moju generalnu teoriju o tome kako stilovi aikidoa koji se danas vježbaju diljem svijeta imaju malo sličnosti u tehničkom i filozofskom smislu sa osnivačevom vještinom? Razmotrimo sljedeću situaciju: odete li u dojo bilo kojeg od vodećih aikido majstora, primijetit ćete kako kretnje njegovih učenika snažno podsjećaju na njegove vlastite. Naravno, bili bi oni vrlo loši učenici ukoliko ne bi ulagali sav svoj trud da vjerno oponašaju učiteljeve kretnje. Često je moguće na velikim demonstracijama, gdje se sreću sudionici brojnih dojo-a, upravo na taj način identificirati učenike nekog majstora. Zbog čega onda, ako su svi shihani učili izravno od osnivača, postoji tolika razlika između aikido stilova?

Neki kažu kako se osnivačeva vještina uvelike mijenjala tijekom godina i da odatle potječu tehničke razlike između njegovih učenika koji su trenirali u različitim vremenskim razdobljima. Drugi tvrde da je O-Sensei podučavao različite učenike različitim stvarima ovisno o njihovom karakteru i sposobnostima. Nikada nisam ni jedan od ovih argumenata smatrao pretjerano uvjerljivim. Dapače, kada sam prije dosta vremena otkrio stari Ashai News film iz 1935. godine, bio sam iznenađen koliko se osnivačeva vještina doimala “modernom”, čak i u tom ranom periodu. Nadalje, osnivač je najčešće podučavao grupe učenika a ne pojedince, i ta činjenica odbacuje teoriju o tome da je prilagođavao poduku pojedinačnim potrebama.

Osobno vjerujem kako postoji znatno drugačije objašnjenje za ovu značajnu raznolikost stilova. Mislim da je stanje takvo prvenstveno jer je vrlo malo O-Senseievih učenika treniralo s njim kroz neki duži vremenski period. Uz iznimku Ueshibinog nećaka Yoichiro (Hoken) Inouea, Gozo Shiode, osnivača Yoshinkan Aikidoa, i Tsutomu Yukawe, svi O-Senseievi predratni uchideshiji trenirali su s njim maksimalno pet do šest godina. To je svakako bilo dovoljno vremena za postati iskusan poznavatelj vještine, ali ne i dovoljno za poptuno savladavanje širokog tehničkog repertoara aiki budoa sa svim svojim brojnim suptilnostima. Većina ovih snažnih mladića koji su se uključili u dojo kao uchideshiji, bila je prisiljena preuranjeno okončati svoj trening borilačkih vještina zbog obaveza u vojsci, a poslije rata samo je šačica njih nastavila s treningom.

Isto vrijedi i za posljeratno razdoblje. Među one koji su tada započeli s treningom ubrajaju se poznata imena poput Sadateru Arikawe, Hiroshi Tade, Seigo Yamaguchia, Shoji Nishia, Nobuyoshi Tamure, Yasuo Kobayashia, te poslije Yoshimitsu Yamade, Mitsunari Kanaia, Kazuo Chibe, Seiichi Sugana, Mitsugi Saotomea i raznih drugih. Shigenobu Okumura, Koichi Tohei i Kisaburo Osawa spadaju u donekle jedinstvenu grupu po tome što su trenirali samo kratko vrijeme prije Drugog svjetskog rata, a postali majstori poslije njega. No, ni jedan od gore navedenih majstora nije proveo duže razdoblje učeći direktno od O-Senseia. To se može doimati kao šokantna izjava, ali pogledajmo povijesne činjenice.

Morihei Ueshiba koristio je prije rata Kobukan Dojo u Tokiju kao svoju bazu, ali je bio vrlo aktivan i u Kansai regiji. Štoviše, čak je jedno vrijeme posjedovao i kuću u Osaki. S vremenom je postalo jasno, slušajući sjećanja starih učenika, kako je osnivač mnogo putovao i provodio ponekad i dva tjedna mjesečno izvan Kobukan Dojo-a. Također, treba imati na umu i to da su rani uchideshiji bili promovirani u instruktore zbog sve veće popularnosti vještine i širokih aktivnosti Budo Senyokaia (Društva za Promociju Borilačkih Vještina; pod pokroviteljstvom Omotoa) kome je Ueshiba bio predsjednik. Ti pioniri vještine učili su samo relativno kratko vrijeme, od kojeg tek djelomično izravno od osnivača zbog njegovih čestih odsustava iz dojo-a, a obnašajući uloge učitelja ni sami često nisu bili tu.

U godinama za vrijeme, i neposredno poslije rata, O-Sensei se sklonio u Iwamu. Konačno, tijekom ranih 1950-tih, nastavio je sa svojim putovanjima, povremeno posjećujući Tokijo i Kansai regiju. Do kasnih 1950-tih njegova putovanja su postala brojnija i činilo se kako nitko nikada nije znao gdje će se nalaziti sljedećeg trena. Svoje vrijeme podijelio je između Iwame, Tokija i omiljenih mjesta u Kansaiu, koja su uključivala Osaku, Kameoku, Ayabe, njegov rodni Tanabe, i Shingu. Čak je posjećivao i Kanshu Sunadomaria na udaljenom Kyushuu. Sjećam se izjave Michio Hikitsuchi Senseia kako je O-Sensei posjetio Shingu više od šezdeset puta nakon rata. Uzevši u obzir da govori o periodu između dvanaest i petnaest godina, možemo zaključiti kako je osnivač bio u Kansaiu prosječno četiri do šest puta godišnje.

Pažljivi čitatelj će nesumnjivo i sam zaključiti kamo sam naumio s ovom raspravom. O-Sensei nije redovno podučavao u Tokiju nakon rata. Čak i kada je bio na tatamiju, često je većinu vremena provodio držeći predavanja o ezoteričnim temama, u potpunosti van domašaja shvaćanja prisutnih učenika. Glavni instruktori u Hombu Dojo-u poslije rata bili su Koichi Tohei Sensei i sadašnji Doshu, Kisshomaru Ueshiba. Pomagali su im Okamura, Osawa, Arikawa, Tada, Tamura i ostali iz ranije spomenute generacije uchideshija.

Želim svoju poantu učiniti posve jasnom. Morihei Ueshiba NIJE bio glavna osoba koja je u Hombu Dojo-u podučavala redovno svaki dan. O-Sensei je bio tamo u nepredvidivim vremenskim intervalima i često su se njegove upute svodile na filozofske teme. Najodgovornije osobe za tehnički sadržaj i razvoj aikidoa unutar Aikikai Hombu sustava su Tohei i Kisshomaru Ueshiba. Kao i prije rata, kasniji uchideshiji, poslije relativno kratke obuke, podučavali su u klubovima i sveučilištima izvan Hombu Dojo-a. Također, ovo razdoblje karakterizira “inflacija danova”, budući da su mnogi od ovih mladih učitelja rangove stjecali po normi jedan dan godišnje. U brojnim slučajevima čak se i preskakalo rangove, iako, to je tema za neki drugi članak!

Što sve to znači? Znači to kako je uobičajeno mišljenje o post-ratnom širenju aikidoa pod direktnom palicom osnivača u osnovi pogrešno. Tohei i sadašnji Doshu, a ne osnivač, obavili su lavovski dio tog posla. Nadalje, to znači da O-Sensei Morihei Ueshiba nije bio ozbiljno umiješan u podučavanje ili administraciju aikidoa u poslijeratnim godinama. Bio je već odavno u mirovini i vrlo usredotočen na svoj osobni trening, duhovni razvoj, putovanja i društvene aktivnosti. Također, treba naglasiti kako je O-Sensei, unatoč tome što se stereotipno doživljava kao dragi i ljubazni stari čovjek, posjedovao prodoran pogled i ratnički temperament. Njegova prisutnost nije uvijek bila rado očekivana u Hombu Dojo-u, zbog čestih kritika i gnjevnih ispada.

Ovo je prava istina o ovoj temi, podržana od strane brojnih neposrednih svjedoka. I prije sam znao natuknuti neke od ovih stvari, ali tek nedavno sam, zbog težine dokaza prikupljenih od brojnih izvora bliskih osnivaču, osjetio dovoljno samopouzdanja da progovorim. Ne mogu reći kako će ovi komentari nužno pomoći ljudima u treningu ili ih približiti njihovom cilju, ali se usrdno nadam da će rasvjetljavanjem istine o ovoj važnoj temi svi oni posvećeni aikidou dobiti dublje razumijevanje na osnovu kojeg će temeljiti svoje mišljenje. Također se nadam i kako će jedna od ključnih figura, Koichi Tohei, koji je posljednjih godina sveden na perifernu ulogu ili potpuno zanemaren, dobiti svoje zasluženo mjesto.

Preveo: Nikola Kuprešanin