Mnogo ljudi zna za Aikido. Možda nisu točno sigurni što je, ali su sigurni da su ga vidjeli ili negdje čuli za njega. Neki za Aikido govore da je sve to samo lagani ples ili koreografija, dok neki znaju tvrditi kako je riječ o idealnoj samoobrani. Kada sam ja počeo trenirati Aikido jedan moj prijatelj je rekao „ Čuo sam da prvo pet godina vježbaš disanje pa tek onda radiš tehnike“.

U svakom slučaju, ljudi su podvojenog mišljenja po tom pitanju. Neki su vidjeli jedno, a netko drugi nešto sasvim drugo. U Aikido-u postoji više stilova i raznih podvrsta istih. Bolje rečeno, određeni instruktor/Sensei/Shihan otvori svoju školu i u biti je nadležan sam sebi.

Glavna podijela među stilovima mogla bi se povući između prijeratnih i poslijeratnih (misli se na Drugi svjetski rat) pa ću ih i ja pokušati tako predstaviti.

PRIJERATNI:

YOSHINKAN AIKIDO – osnivač Gozo Shioda Sensei, prijeratni učenik O-Senseia. U njegovim tehnikama se jasno vidi utjecaj AIKI BUDA, što je ime za prijeratni oblik Aikida. Danas ga koriste u obuci tokijske specijalne policije.

YOSEIKAN AIKIDO – osnivač Minoru Mochizuki Sensei, prijeratni učenik O-Senseia i Jigoro Kano Senseia (osnivača Juda). On kombinira Judo, Aikido i Karate.

TOMIKI AIKIDO – osnivač je Kenji Tomiki Sensei. Ovo je jedini natjecateljski oblik Aikida u punom smislu, iako još postoji i Taiga sistem unutar Ki Aikida. Tomiki Sensei je usporedo trenirao Judo (kod Jigoro Kano Senseia) i Aikido (kod O-Senseia) te je kombinirao ove dvije vještine. Znao je reći kako je (između ostaloga) tragao za načinom da poveže atemije (udarce) i zahvate na zglobovima unutar Aikida s natjecateljskom formom Juda. Takvi zahvati i udarci su u natjecateljskom Judu inače zabranjeni jer su se smatrali previše opasnima i neprikladnima za sport.

POSLIJERATNI:

AIKIKAI – svjetska krovna Aikido organizacija. Sadašnji Doshu (vođa puta, vrhovni učitelj) je osnivačev unuk Moriteru Ueshiba Sensei. Manje stil sam po sebi, a više zajednički nazivnik mnoštvu stilova koje pod svojim vodstvom okuplja. Neke glavne zajedničke karakteristike koje prevladavaju među tzv. Aikikai stilovima su tečno i mekano izvođenje tehnika s velikim naglaskom na Ki no nagare te izostanak sistematskog rada s oružjem i njegove integracije s golorukim tehnikama.

SHIN SHIN TOITSU ili KI AIKIDO – osnivač je Koichi Tohei Sensei. Bio je glavni instruktor u Hombu Dojo-u (centralnom Dojo-u u Tokiju gdje je i sjedište Aikikaia) dok nije otišao i osnovao svoj stil. Koichi Sensei je veliki naglasak stavio na opuštanje i tzv. povezivanje uma i tijela. Ki Aikido tako gotovo u potpunosti odbacuje upotrebu atemija, izvođenje tehnika je opušteno i vrlo mekano te je uvedeno mnoštvo vježbi disanja, meditacije i opuštanja.

IWAMA RYU/TAKEMUSU AIKIDO – poznat i kao Tradicionalni Aikido. Podučavao ga je Morihiro Saito Sensei, upravitelj osnivačevog osobnog dojo-a u selu Iwami (po kojemu je stil i dobio ime). Sa osnivačem Moriheiem Ueshibom O-Senseijem proveo je pune 24 godine, živeći na njegovom imanju i pomažući mu u svakodnevnim poslovima u kući i oko zemlje. Morihiro Saito je učenik koji je proveo najduže vremena direktno učeći od osnivača i jedini koji je na taj način dobio puni uvid u rad s oružjem. Tradicionalni Aikido iz Iwame stoga karakteriziraju čvrste tehnike, sistematičan rad s oružjem i jasna povezanost između tai jutsua i bukiwaze. Više o Saito Senseiu

To su manje-više glavni stilovi. Mnogi učitelji imaju svoje škole koje su podređene AIKIKAIU (najviše) i tu spadaju recimo Nishio Sensei, Ikeda Sensei, Saotome Sensei, Kenji Shimizu Sensei (Tendo Ryu), itd. Ima i mnogo drugih neovisnih i nepovezanih stilova i organizacija.

Mnogi praktikanti Aikidoa (aikidoke) često će reći kako je sve to Aikido i kako značajnih razlika među stilovima zapravo nema (ili su one zanemarive), no istina je potpuno suprotna. Razlike su velike, ponekad tolike da se čini kao da je riječ o različitim vještinama! Razlike su vidljive u golorukim tehnikama (tai jutsu), a nadasve u radu s oružjem (bukiwaza).

Najveća razlika u učenju i prenošenju osnivačevog Aikido-a dogodila se 1942. godine, nakon što osnivač Morihei Ueshiba O-Sensei odlazi iz Tokia u Iwamu. Tamo se odlučio povući od ratne svakodnevnice u metropoli i sam (većina njegovih učenika i drugih instruktora već je otišla u rat) gradi Aiki Jinju (hram) posvećen bogovima. To je bila prva građevina koju je O-Sensei podigao u Iwami, čak prije kuće i dojo-a (što još jedanput pokazuje veliku religioznost osnivača) te nakon završetka svih radova na imanju započinje novi seoski život.

Aikikai organizacija osniva se 1948. godine u Tokiju pod vodstvom Kishomarua Ueshibe Senseija, osnivačevog sina. Dok je Aikikai širio Aikido po svijetu, O-Sensei se na selu posvetio usavršavanju Aikidoa i vlastitom duhovnom uzdizanju. Treninge u Tokiju, u Hombu Dojo-u, vodio je samo vikendom i to najčešće u obliku raznih predavanja o duhovnoj strani Aikido-a. Direktno sa tim rastao je raskorak između tehnika koje su se vježbale u Tokiju i onih razvijanih u Iwami.

Za vrijeme O-Sensijeve odsutnosti poduku u Iwami vršio je Morihiro Saito Sensei. Nakon smrti osnivač je upravo Saito Senseiu ostavio imanje i dojo na brigu te ga imenovao za čuvara Aiki hrama. Tokom cijelog svog života Saito Sensei je naglašavao kako podučava Aikido isključivo na isti način kako ga je podučavao i O-Sensei. Mi smo mu za to zahvalni svim srcem i dušom.

Pedagogija rada u Tradicionalnom aikido-u stoga je potpuno različita od drugih. Kao što sam već napisao u Aikidu veliku ulogu ima veza između Taijutsua i Bukiwaze. Saito sensei je govorio da cjeloviti Aikido čini 1/3 Taijutsu-a, 1/3 Ken-a i 1/3 Jo-a. Drugim riječima: Taijutsu – Ken – Jo zenbu onajidesu (taijutsu – ken (mač) – jo (štap) su jedno).

Saito Sensei je zahvaljujući godinama provedenima na Iwami jedini imao dopuštenje od osnivača da podučava oružje. To naravno ne znači da ga ostali učitelji nisu radili/podučavali, jer je sam Saito Sensei u Hombu Dojo-u jedan put tjedno podučavao bukiwazu. Ali, mnogi učitelji pogrešno govore kako je Aikido nastao od vještina koje su samuraji učili za slučaj da izgube ili slome vlastito oružje (jer goloruka je borba na srednjovjekovnom bojnom polju bila neugodna rijetkost). Većina takvih učitelja u potpunosti izbjegavaju rad s oružjem smatrajući ga suvišnim ili nastoje vlastito neznanje opravdati sličnim izmišljotinama.

Ima i onih koji rade oružje, ali ne na sustavan način, zanemarjujući osnove poput suburija (tj. vježbe rezanja i osnovne kretnje sa štapom). No, to ih ne sprječava da podučavaju složene tehnike i borbu sa mačevima, štapovima, štap protiv mača, dok neki čak ubacuju i dva mača u Aikido. To je jednako besmisleno kao da treniramo boks, bez da ikada vježbamo ili vidimo pravilan direkt, aperkat i kroše, no svejedno tumačimo i pokazujemo njihovu primjenu u borbi.

Mnogi učitelji pokušavaju umanjiti tu razliku, pa proučavaju razne druge škole mača čije tehnike onda pogrešno predstavljaju imenom Aiki Ken. Tako Cristian Tissier radi Kashima Shin ryu, Saotome Sensei radi s dva mača (napravio je svoj sistem rada sa štapom, mačem i sa dva mača), Nishio Sensei podučava svoju mješavinu nazvanu Aiki Toho Iaido. Ovom prilikom želim napomenuti kako nabrajajući sve ovo nemam namjeru umanjivati njihovo znanje i vještinu, ali važno je naglasiti kako to što rade nije pravi Aiki Ken.

Što se tiče goloruke borbe (tai jutsua), tu su također evidentne razlike. Tradicionalni Aikido počinje sa bazom/osnovom/kihonom, a tek se onda ide na fluidnije i dinamičnije tehnike. U većini slučajeva kod ostalih stilova statična baza uopće ne postoji već se pokušava odmah krenuti s dinamičkim i tečnim tehnikama tzv. ki no nagare tehnikama. Njima često nedostaju neki ključni elementi poput atemija ili kiai-a (borilački poklič) što je u potpunoj suprotnosti sa O-Senseijevim učenjem (kao dokaz toj tvrdnji možemo pogledati fotografije osnivača u tehničkom priručniku Budo izdanom 1938. godine na kojima prikazuje primjenu atemija, kao i sve tonske filmove na kojima se jasno može čuti snažni O-Senseijev kiai). O-Sensei je uvijek naglašavao kako u realnoj primjeni Aikidoa do izražaja posebno dolaze atemiji.

U Tradicionalnom Aikidu, kao i većini drugih vještina (i općenito znanja kojima ljudi pokušavaju ovladati), počinje se od jednostavnijih stvari prema složenijima. Najlakše je to prikazati ovom piramidom (odozdo prema gore):

Ovdje se jasno vidi didaktičko-metodički princip rada.Većina ljudi koji započinju s treningom Aikida nikada se prije nije uživo susrela s borilačkim vještinama, stoga je dosta teško odmah krenuti sa kompliciranim ili „paranormalnim“ tehnikama. Isprva početnik treba ovladati svojim tijelom i osnovnim pokretima pa tek onda uspješno raditi s tuđim. Tu posebno smješno zvuči već izlizana fraza kod nekih Aikido stilova: njegov um je tu ili neka njegov um prati tvoj.

Mnogi koji govore kako je Tradicionalni Aikido previše krut i bez Ki-a su u potpunoj zabludi. Ki je sastavni dio Aikida i uvijek je prisutan dok vježbamo, samo što se treninzi Tradicionalnog Aikida ne odvijaju uz stalne propovjedi i filozofske rasprave o Ki-u i vječnoj energiji ljubavi. Negdje sam čitao (netko je napisao) da je Takemusu (Tradicionalni) Aikido počeo raditi sa Ki-em. To nema smisla, jer mi oduvijek radimo sa Ki-em. Bilo tko, tko je imao prilike vidjeti naprednu i tečnu formu Takemusu Aikida, može to posvjedočiti. Takve forme su samo viši nivo znanja kojemu svi trebamo težiti, a on dolazi samo postepeno, trudom i radom.

Osnova svega je čvrsti kihon (statična, kruta forma), a od njega se dalje ide ka dinamičnijim i fluidnijim kretanjima. Mora se imati dobar temelja/osnova da bi se išlo dalje. Kada se gradi kuća ne gradi se od krova nego od temelja, a ako je temelj dobro napravljen cijela kuća će biti dobra. Ako smo „sfušarili“ na temelju, i najmanji potres može srušiti cijelu kuću. Ako dijete svira flautu a da je prije nikada nije sviralo to nije JAZZ i viši stupanj improvizacije, već su to nasumični kaotični zvukovi. Ista stvar vrijedi i za Aikido.

Aleksandar Miketa