Možda jedno od najfascinantnijih umijeća vezanih za samuraje je cha no yu, tj, ceremonija čaja. Općenito postoji možda samo nekoliko aktivnosti koje su toliko misaone te tako temeljito pročišćavane i usavršavane a da su razvijane u toliko burnim vremenima. Komplicirana a opet jednostavna,  jasna a opet duboka, ceremonija čaja na mnogo načina nije metafora samo za samurajske ideale već i za sami Japan.
Čaj je postao popularan u Japanu tokom ranog Kamakura perioda, ponajviše zahvaljujući monahu Eisai-u (1141 – 1215). Pedesetak godina poslije Zen svećeniku po imenu Dai-o (1236 – 1308) je po povratu iz Kine sa sobom donio i znanje o ceremoniji ispijanja čaja koju su prakticirali kineski Zen samostani. Monasi su usavršavali ovo umijeće sve dok svećenik Shuko (1422 – 1502) nije prezentirao ceremoniju japanskom šogunu Ashikagi Yoshimasi. Yoshimasa je prihvatio ceremoniju trenutačno, te je od tog trenutka postala i svjetovna.
Isprva, u ceremoniju se upuštalo samo plemstvo, kako je čaj sam po sebi u to vrijeme bio eliksir za visoku japansku klasu. Sen no Rikyu je to promijenio. Trgovac iz Sakai-a, Rikyu je izučavao ceremoniju čaja po elegantnom Ashikaga stilu. S vremenom je odbacio učenja ove škole u zamjenu za potpuno drugačiji pristup. Ceremonija čaja razvijana za usluživanje plemstva, te se profinjenim kineskim posuđem i velikim naporima nastojalo ne uvrijediti gosta višeg statusa. U vlastitoj izvedbi, Rikyu je zamijenio skupocjeno posuđe jednostavnim, praktičnim, te je gizdave plemićke kuće za ispijanje čaja zamijenio običnim Soan kolibama. Jednini ulaz u Soan je bio kroz malena vratašca (nijiriguchi) tako da su gosti ulazili puzeći. To je bila namjerna ponizna gesta namjenjena stvaranju dojma jednakosti. Tipični je Ashikaga stil kuće za razliku od Soan kuća podrazumijevao vrata za posebne goste.. Rikyu je želio stvoriti ceremoniju slobodnu od socijalnih i političkih klopki, premda u tome nije u potpunosti uspio. Naime, kako je RIkyu gradio svoje ime, istovremeno je to činio i vrhovni vojni zapovjednik Oda Nobunaga putem teritorijalnog širenja, te su im se putevi susreli. Nobunaga, amater u ceremoniji čaja, je nastojao okružiti se na svaki način ljudima vičnim cha no yu-u, te su mu se tako 1575. g. priključili Imai Sokyu, Tsuda Sogyu ali i Sen no Rikyu. Veliki Nobunaga se čak i borio ne bi li došao do vrijednih  predmeta važnih u ceremoniji čaja, koje je s vremena na vrijeme poklanjao svojim generalima kao nagrade.

 

Nobunaga je ubijen 1582. g. a Rikyu je s vremenom postao bliski suputnik Toyotomi Hideyoshia, drugog od tri ujedinitelja. Kao i Nobunaga, Kieyoshi je izuzetno cijenio Rikyu-a i ceremoniju. Usprkos tome, njihova razmišljanja o ceremoniji se se često razilazila. Rikyu je negodovao zbog Toyotomijevih iskorištavanja ceremonija za javna zborišta o političkim temama što je doživljiavao uznemirujuće pa čak i poništavajuće za harmoniju ceremonije. Organizirao je velika okupljanja, tražio je poznate predmete, premda se u samom prakticiranju ceremonije držao Rikyuovih uputa. Na kraju, zbog nepoznatog razloga, Rikyu je pogubljen po Hideyoshievoj naredbi, ali ne prije negoli je ostavio trajni trag na ceremoniju ispijanja čaja, koja se kroz Edo period proširila kroz sve građanske klase.

Sama ceremonija odvijala se u posebnim kućicama (chachitsu) konstruiranim kako bi se u njima odvijala svećanost. Gosti su ulazili kroz nijiguchi, a ukoliko su bili samuraji, ostavljali su mačeve pred ulazom (još jedna gesta stvorena od Rikyu-a u svrhu izjednačavanja svih sudionika ceremonije), dok je poslijednji gost zatvarao vrata za sobom. Predmeti u maloj prostorijici (tokonoma) su bili tako raspoređeni da su gosti koji su ulazili, prvo nailazili na viseći svitak koji je visio sa stropa sobice. Ispisani kaligrafijom, tekstovi su bili kratki te jednostavne tematike: “Honrai mu Ichibutsu” (U početku nema ničega). Kako je svitak bio pažljivo odabran od strane domaćina u skladu sa ozračjem ili godišnjim dobom, gosti su po običaju provodili neko vrijeme diveći se svitku. Nakon toga su svi posjedali oko malog ognjišta u središtu prostorije.
Domaćin je ulazio tek tada. Glavni gost se zahvalio na pozivu te ga pristojno ispitivao o svitku ili nekim drugim predmetima u sobi ukoliko ih je bilo. Međutim razgovori koji su se vodili bili su kratki i jasni, te se smatralo nepristojnim započinjati temu koja nije vezna za svećanost. Glavni gost je tada posluživao lagani obrok (kaiseki) koji je morao biti ugodan kako vizualno tako i okusom. U to vrijeme, posluživao se i sake**. Posluživali su ga u skromnim količinama, iz plitkih posuda nakon čega je slijedilo voće ili lagani desert. Gosti su tada izlazili iz sobice, dok ju je domaćin zamjenjivanjem svitka na ulazu jednim cvijetom iz vaze pripremao za ispijanje čaja. Kada su se gosti vratili, domaćin je grijao vodu u željeznom kotliću te je ispirao i brisao čajnik i pribor. Fino usitnjeni čaj je kuhao u čajniku tako da ga je u stavljao u “spremnik” od bambusa (imao je funkciju današnjih vrećica za čaj koje se stavljaju u čaše), izmiješao je čaj bambusovom mješalicom dok mu površina ne bi postala lagano pjenušava, te ga je posluživao gostima.

 

 

Posluživale su se dvije vrste čaja. Koicha koji je bio službeniji, gušći i gorči, te usucha, rjeđa i neslužbena vrsta čaja. Koicha se služio prvi. Svi su gosti pili malu količinu iz iste posude. Kasnije tokom ceremonije, usucha se posluživalo u zasebnim posudama. Posude za ispijanje su se razlikovale u dizajnu u skladu sa domaćinom ali i godišnjim dobom. Zimske posude bile su dublje te su omogućavale da čaj ostane dulje topao, dok su ljetne pliće i šire kako bi se čaj brže hladio.
Tijekom ceremonije, domaćin i gosti su težili osjećaju smirenosti. Svećenik Takuan je pisao o pripremama za ceremoniju te je rekad: “I neka sve bude u skladu sa namjerom da u ovoj sobi možemo uživati u potocima i kamenju kao što činimo spram rijeka i planina u prirodi, kako bi smo cijenili razne ugođaje i čustva nagoviještena od snijega, mjeseca, i drveća i cvijeća, dok prolaze kroz promjene tokom doba, nastajući i nestajući, cvjetajući i venući. Kako su gosti dočekani sa dužnim poštovanjem, pažljivo slušamo kipuću vodu u čajniku, koja zvuči kao povjetarac koji prolazi kroz borove iglice i zaboravlja sve svjetske tuge i brige…”
Sen no Rikyu je ovo ostavio kao posljednji savjet u nizu od “Sto pravila za cha no yu”: “Premda se možeš držati ovih pravila i katkada ih prekršiti, i premda ih ne uzimaš za ozbiljno, nemoj ih potpunosti zaboraviti.”

** sake – danas jako puno ljudi misli da je sake rižina rakija dok je ustvari rižino vino sa kojih 15-ak posto alkohola