Morihiro Saito

saito_sensei

Morihiro Saito počeo je vježbati aikido kao učenik O’Senseia 1946. godine u Iwami. Prije nego je započelo njegovo iskustvo s aikidom, vježbao je Shito Ryu karate, judo i kendo. U Iwami je Saito Sensei sudjelovao u svim aspektima svakodnevnog života s Osnivačem i uz pomoć svoje obitelji brinuo o njemu i njegovoj ženi 23 godine, sve do Ueshibine smrti 1969. godine. Zbog takvih je okolnosti Saito Sensei bio u mogućnosti trenirati s Ueshibom, često čak i individualno. Vježbajući sa Saitom, O’Sensei je testirao i usavršavao tehnike, oplemenjujući i razvijajući aikido vještinu. Zahvaljujući takvoj bliskosti i iskustvu, Morihiro Saito Sensei postao je važna karika u razvojnom procesu aikida.

Osim što je bio Osnivačev Uke (trening partner), Saito Sensei je također pomagao pri sistematiziranju učenja kako bi tehnike bile što razumljivije vježbačima. Posebno treba naglasiti da se takva sistematizacija tehnika izvodila s odobrenjem i pod nadzorom O’Senseia. Na filmskim snimkama snimljenima u Iwami (Aiki News video series) evidentirano je kako Saito Sensei vodi trening koji O’Sensei nadgleda. Saito Sensei je bio jedini čovjek kojemu je Ueshiba Sensei dopustio da podučava tehnike oružjem (Aiki ken i Aiki jo). Saito je bio Aikikai Shihan, 9.dan i autor poznatih knjiga “Traditional aikido, vol.1.-5″. i novije serije “Takemusu aikido, vol. 1.-6.” Često je putovao održavajući seminare na svim kontinentima, a u Iwami je vodio tradicionalni uchi-deshi program i treninge koje su pohađali njegovi učenici iz cijelog svijeta. Iwama je mjesto gdje se još uvijek trenira na tradicionalan način. Uchi-deshiji treniraju, brinu se i žive u dojou, baš kao što su to radili u vrijeme kada je treninge vodio O’Sensei.

Saito Sensei je čitav svoj život posvetio podučavanju izvornih aikido tehnika, prenoseći duh i učenje aikida na upravo onakav način na koji je i njemu bio prenosio Morihei Ueshiba Sensei i zbog toga smo mu mi, njegovi učenici, neizmjerno zahvalni.

Kiai

kiai

Kiai je japanski naziv koji se sastoji dijelova ki (um, volja) i ai što je skraćenica riječi awasu (ujediniti, ili doslovno koncentrirani duh). U borilačkim vještinama kiak označava kratki povik koji praktičari ispuštaju tijekom borbe ili izvođenja tehnika. Koreanske borilačke vještine ovaj uzvik nazivaju Yatz ili Kihap. U bujutsu vještinama (japanskim ratničkim vještinama), je naziv obično povezan sa unutrašnjim nakupljanjem energije koja se oslobađa eksplozivnim oslobađanjem popraćenim uzvikom. Praktičari vještina poput aikida, karatea, taekwondoa ili juda (pa čak i taiko bubnjara) koriste kiai kako bi fokusirali energiju za vrijeme izvođenja tehnike. Isto tako povezuje se sa uzvicima koji se ispuštaju za vrijeme izvođenja kara. Kiaijutsu je japanska vještina korištenja kiaija u borilačkim vještinama. Pravilno korištenje kiaijutsu vještine uključuje koncentriranje na vlastiti ki više nego na povik.
Kako se osjećaj kiaija može razviti i bez povika, kiai može biti i tih. To je koordinacija disanja i fizičke aktivnosti u pravom trenutku. To se može pravilnije opisati kao kokyu moć. Kokyu i kiai se ponekad koriste naizmjenično. Kokyu se u engleskom jeziku najčešće prevodi kako breath power (u mom slobodnom prijevodu bi to bilo nešto kao sila daha). Kokyu je zapravo isto što je u Kini nei jin. Dah i tajming  sigurno igraju ulogu u kokyuu, ali je sposobnost koordinacije disanja uz izvođenje jin pokreta to što je zaista bitno. Opušten i snažan izdisaj može povećati snagu u određenom trenutku. Zvuk je samo zvučna indikacija pravilnog kiaija (poravnate tjelesne strukture, fokusirane namjere i dobrog disanja). Zvuk je pritom nebitan. Kaže se da uzvik kod kiaija dolazi iz hare ili tandena, te uključuje abdominalnu muskulaturu i dijafragmu. Ne bi se trebao ispuštati iz grla.

TIPIČNA PRIMJENA:

* demoraliziranje ili plašenje protivnika
* priprema za borbu, te vlastito “podizanje”
* zaštita gornjeg dijela tijela od udarca uz omogućavanje izlaznog puta za zrak
* zaštita donjeg dijela tijela uz rapidnu kontrakciju poprečnih abdominalnih te drugih mišića čime se štite unutrašnji organi
* stvaranje solidne potpore za udaračke tehnike

KIAI I AIKI

Kiai i aiki dijele isti kanji simbol te se mogu smatrati unutrašnjim i vanjskim aspektom istog principa. Neke ih škole kotriste naizmjenično. No, korisno je znati razlike:
* Kiai označava manifestaciju, emitiranje ili projekciju nečije energije (unutarnje snage)
* Aiki označava koordinaciju energije uz emitiranje energije od strane vanjeskog izvora
Kiai je ekspresija vlastite energije, dok je aiki koordinacija napadačeve energije. Kiai nastaje ujedinjenjem svih dijelova tijjela te usmjeravanjem energije s jednom nakanom. Aiki se pak mora nositi sa manipulacijom kiaija prilikom kontakta tako prakticar konstantno  koordinira svoj ki sa napadačevim. To korištenje kiaija kao sredstvo korištenja unutrašnje snage, ili korištenje nečijeg kija se često naziva aikijujutsu ili aikido.

 

Kashima Shinto-ryu

nkk30part1-5

Ponekad je vrlo teško znati kome vjerovati ili što misliti kada oni koji znaju ne mogu ili ne žele dati točnu informaciju. Vrhunac je kada krenem ispitivati neke svoje instruktore i starije aikidoke o tehnikama u prošlosti i povijesnim utjecajima na razvoj aikido-a. Čini se da Daito-ryu jujutsu generalno predstavlja bazu za tehnike bez oružja, no tehnike s oružjem često viđene u ovoj vještini, pripisuju se raznolikim izvorima. Većina ljudi s kojima sam razgovarao mislila je da umjetnost mačevanja potječe od Yagyu-ryu ili Yagyu Shinkage-ryu, a uporaba štapa od Hozoin-ryu. Nekoliko je ljudi naivno vjerovalo da su sve tehnike u aikido-u bile u potpunosti kreacija Osnivača, Morihei Ueshiba-e. Nakon što sam sam započeo učiti kobudo (klasične borilačke vještine) i upoznao se sa mnogim karakteristikama različtih koryu (tradicije, škole, stilovi klasičnih borilačkih vještina), bio sam vrlo iznenađen shvativši da vježbe s oružjem, najčešće povezivane s Ueshiba-stilom aikida, najjasnije nalikuju onima u Kashima Shinto-ryu. U svojim razgovorima sa učiteljima i starijim aikidokama u aikido dojo-ima u kojima sam trenirao ili ih posjetio, nikada nisam čuo niti se ikada spomenulo ime ove koryu; ljudi s kojima sam razgovarao ili su pokazali potpuno neznanje ili su negirali bilo kakvu povezanost, te nikada nisam dobio zadovoljavajući odgovor.

Ubrzo nakon što sam postavio ta pitanja, 1978. i ’79., posjetio sam dojo (danas pokojnog) Koichiro Yoshikawa, 64. ravnatelja Kasima Shinto-ryu. Susretljivo mi je dao odgovore o povijesti i tehnikama te škole (ryu). Štoviše, pokazao mi je registar ljudi iz razdoblja prije II. Svjetskog rata, koji su ušli u Kashima Shinto-ryu i izvršili keppan (doslovno, «krvni pečat», potpisivanje upisnog registra i ovjeravanje istoga svojom krvlju u svrhu iskazivnja iskrenosti i ozbiljne namjere). Pogodite što, sportski fanovi? Jedno od imena u registru je i Morihei Ueshiba, zajedno sa Zanzaburo Akazawa, njegov deshi. Rečeno mi je da su brojni ljudi u Kobukanu, uključujući Ueshiba-u, bili podučavani u razdoblju od nekoliko godina. Ponovno, kada sam pokreno temu Kashima Shinto-ryu i njezina utjecaja na aikido, više aikidoka, uključujući i jednog od najstarijih Aikikai instruktora, uvjeravali su me da griješim. Jedini odgovor koji sam mogao dati jest: a) znam čitati, i b) vidio sam registar svojim vlastitim očima (sa svojim učiteljima i starijim aikidokama mogu raspravljati na engleskom a da ne ispadnem drzak, no to je gotovo nemoguće u japanskom kontekstu). Kasnije sam sve ovo spomenuo Stan Pranin-u, izdavaču Aiki News-a, koji je od tada do danas ustanovio postojanje još mnogih drugih prije neobjavljenih detalja o Ueshiba-inom učenju klasičnih borilačkih vještina te koryu utjecaju na razvoj modernog aikida. No, veliki dio posla tek treba obaviti.

Kashima Shinto-ryu jedna je od najstarijih vojnih tradicija u Japanu. Članovi bilježe povijestryu više od 600 godina unazad, sve do Kuniazuno Mabito, kojega smatraju shiso, ili praocem originalnog Ichi no Tachi ili Kashima no Tachi. Datiramo li povijest ove tardicije čak od vremena Tsukahara Bokuden (1489.), koje Shinto-ryu članovi smatraju izvornimryuso (osnivač), postoji kontinuirana direktna linija nasljeđa koja je trajala više od 500 godina.

Kuniazuno Mabito bio je Bokuden-ov direktni potomak. Bio je imenovan na mjesto kustosa, ili čuvara, Velikog Svetišta Kashima. Jedna od njegovih odgovornosti bila je održavanje mira i reda unutar prostora svetog područja (područje posjeda bio bi možda bolji opis; u ono vrijeme on je bio jedan od najvećih zemljoposjednika u cijeloj regiji i posjedovao je veliku moć). Dokazani mačevalac, Mabito, stvorio je široki raspon tehnika i metoda treninga te je podučavao mnoge učenike koji su služili kao čuvari svetišta. Njegovi potomci bili su Yoshikawa Urabe. Služili su kao duhovnici i čuvari hrama, a pružanje oružane sigurnosti postalo je jedna od njihovih nasljednih dužnosti. Bokuden je rođen u toj obitelji, a kasnije je postao yoshi, ili prihvaćeni mladoženja Tsukahara klana.

Bokudena su često nazivali kensei. Doslovni prijevod je «svetac od mača», no ispravno je značenje mačevalac koji je potpuno prevazišao čisto fizičke tehnike te proniknuo u bit mačevanja koje je usko povezano sa iznimnom duhovnom dimenzijom. Bokuden je naučio Katori Shinto-ryu od oca svoje supruge i kasnije usavršio svoju vještinu upustivši se umusha shugyo (ratnički astetski trening). Putovao je diljem Japana i trenirao s najvještijim i najobrazovanijim pojedincima onoga vremena. Kasnije je sistematizirao učenje lokalnih borilačkih vještina iz Kashima područja. Nakon što je doživio božansku inspiraciju od Takemikazuchi-no kami, što je božanstvo Kashima hrama, “kokoro arata ni koto ni atare” (zadržavajući početnički um (otvorenu perspektivu); um otvoren za promjene), osoba će uspjeti (biti će sposobna sočiti se / nositi se) u bilo čemu), uzeo je dva znaka koji su obilježavali «novo» i «uspjeti», i zajedno s nazivom svetišta dao je formalno ime svojem sustavu: Kashima Shinto-ryu.

Kashima Shinto-ryu formirao se tijekom Sengoku Jidai (Doba Zaraćenih Država), kada je cijela zemlja bila uronjena u niz ratova feudalnih gospodara koji su se borili za vojnu i političku prevlast. Tehnike su naravno bazirane na iskustvu sa bojnih polja i reflektiraju način na koji se bori borac odjeven u oklop toga doba, domaru i gusoku yoroi. Pokreti su usmjereni na slabe točke otvora na oklopu, posebice prema unutrašnjim površinama ruku i nogu te područja između cuirass-a (štitnik za grudni koš od nanizanih kožnih pločica) igorget-a (štitnik za vrat), ili tassets-a (dio oklopa koji štiti bedra i natkoljenice). Mnoge tehnike uvode atemi, napad krajem ili drškom oružja, u svrhu prepada, ozljede ili imobilizacije protivnika. Pokreti su veliki i čine se relativno spori u tehnikama namjenjenim za borbu pod oklopom. Tehnike za borbu u običnoj odjeći ili uz minimalnu oklopnu zaštitu razvijene su kasnije te su manje, brže, suptilnije i ciljaju veći broj područja na protivnikovom tijelu. Treninzi se fokusiraju na mač, no uključuju koplje, štap i glaive (vrstu koplja slično japanskoj naginata-i.)

Općenito govoreći, kamae (borbeni stavovi) u Kashima Shinto-ryu su duboki, sa široko razmaknutim stopalima i spuštenim tijelom (mi wa fukaku atae). Ovo omogućuje čvrstu, stabilnu bazu za pokrete po otvorenom i pridonosi postizanju snažnih pokreta. Namjera ili psihološko stanje Kashima Shinto-ryu praktikanta je agresivno (kokoro wa itsumo kakari nite ari) no tijelo se održava u stanju opreza, bez suvišnih pokreta mačem prema protivniku (tachi wa asaku nokoshite). Ili neznatnim izlaganjem sebe u svrhu izazivanja napada ili ispitivanjem fizičke sposobnosti i mentalnog stanja protivnika (saguriuchi), praktikant može poraziti protivnika koristeći njegove slabosti.

Omote no tachi obuhvaća dvanaest tehnika koje se izvode ravnim bokuto, onako kako se primjenjivalo pod oklopom. Prvi od ovih, ichi no tachi, gotovo je identičan vježbi istoga naziva što je podučavao Morihiro Saito. Ni no tachi iz Kashima Shinto-ryu sadrži nekoliko elemenata zajedničkih sa Saito-vim slijedovima u san no tachi, no također ima i razlika. Vjerujem da razlike odražavaju učenje koje je Saito primio od Ueshba-e, te su povezane sa svrhom treninga aikido mača za razliku od učenja klasičnog mačevanja. U svakom slučaju, proučavanje omote no tachi waza iz Kashima Shinto-ryu jest ono što je potaknulo moje zanimanje za povezanost između ove kasične tradicije i razvoja aikida.

Uz omote no tachi, postoji sedamnaest chu gokui tehnika. Iako se mogu raditi sa bokuto-m, najčešće se izvode koristeći fukuro shinai, mač za vježbu od razdjeljenog bambusa omotanog u kožu ili platno. Ovo oružje omogućuje vježbenicima da eksperimentiraju sa aplikacijskim treninzima, uz veću razinu sigurnosti, jer udarac shinai-jem ne uzrokuje ozbiljne ozljede. Većina tehnika podrazumjeva trening protiv drugog mačevaoca, no neki uključuju reakciju kopljem ili glaive-om. Kojo okui jukka no tachi je niz od deset tehnika sa dugim i kratkim mačem, zasebno i zajedno, uz primjenu metalnih mačeva. Ukoliko su mačevi pravi i oštrih bridova, radi se o habiki; u praksi se obično koriste mačevi tupih bridova (mugito). Tonomono tachi je niz od dvanaest tehnika koje se koncentriraju na suptilne aspekte i principe mačevalaštva. Postoji osam bojutsu kata, koje Kashima Shinto-ryu učeniku daju potpune temelje za primjenu rokushakubo (štap od 2m). Učenje sojutsu(koplje) sadrži više od trideset vježbi, sa i protiv kamayari (koplje sa srpastom i križnom oštricom) i naginata-e, kao i bajo sojutsu (primjena koplja tijekom jahanja). Konačno, postoji dvadeset i šest battojutsu, tehnike izvlačenja mača. One uključuju jednostavne tehnike izvlačenja i rezova, i protiv više napadača, te iznenadne napade.

Danas se treninzi gotovo tijekom cijele godine prakticiraju jednom tjedno. No u siječnju, tijekom najhladnijeg dijela zime, vježbe se održavaju na dnevnoj bazi. Učenici variraju od dječaka tinejdžera pa do muškaraca od osamdeset godina. Sličnost sa ostalim koryu jest u tome da se preferira davanje licenci nad davanjem činova (dan-i) što indicira razinu vještine koju je pojedinac dostigao kao i obuhvat programa koji je učio. Dozvola za podučavanje daje se samo nakon dostizanja određene razine, i isključivo uz dozvoluryuvrhovnika. Do danas, četiri se Engleza pridružilo ryu te su trenirali podulji vremenski period prije povratka svojim domovima. Aikido učenici koje zanima više o tehničkim korijenima njhove borilačke vještine mogli bi također istražiti mogućnost treniranja ove klasične tradicije.

Meik Skoss

 

Je li O-Sensei zaista otac modernog Aikidoa?

osensei_similing-1000x288

Napisao: Stanley Pranin

Aikido Journal #109 (Fall/Winter 1996)

Postepeno sam, tokom niza godina provedenih trenirajući i istražujući aikido, došao do hipoteze koja se protivi nekim uobičajenim postavkama i svjedočanstvima brojnih shihana koji kažu kako su proveli mnogo godina učeći od samog osnivača, Moriheia Ueshibe. Za to vrijeme prisustvovao sam velikom broju seminara koje su u SAD-u držali japanski majstori, a također sam i više puta bio u Japanu, gdje sam trenirao s nekima od najpoznatijih aikido učitelja. Moja teorija je jednostavna i glasi: aikido kakav danas poznajemo nije ista ona vještina koju je prakticirao i podučavao O-Sensei, nego neka od njegovih brojnih formi, naknadno razvijenih od strane ključnih učenika, koji su tijekom relativno kratkog vremenskog razdoblja trenirali sa osnivačem. To bi moglo objasniti značajne razlike između stilova, relativno maleni broj tehnika koje se podučavaju te odsustvo nekog religijskog aspekta nalik na Omoto u modernim oblicima vještine. Ovim ne namjeravam kritizirati te “moderne” oblike, već pružiti jedno povijesno utemeljeno gledište koje se kosi s uobičajenom percepcijom aikidoa.

Kada sam trajno prešao živjeti u Japan, u Kolovozu 1977. godine, moja je osobna odluka bila da treniram u Iwami sa Morihiro Saito Senseiem. Ono što me privuklo Iwami bili su naglasak na čvrstini i preciznosti tehnika, te program koji je uključivao i aiki ken i aiki jo. Također, siguran sam da je takvoj mojoj odluci pridonijela i blizina Aiki Hrama te činjenica da se trening u Iwami provodio u O-Senseievom privatnom dojo-u.

U to doba često bih znao, vrlo brzopleto, tvrditi kako tehnike Saito Senseia ne držim vjernim nastavkom osnivačevog aikidoa, već ga smatram majstorom vlastitog originalnog pristupa. Tada sam Saito Senseia stavljao u istu kategoriju s drugim veoma vještim učiteljima kao što su Koichi Tohei, Shoji Nishio, Seigo Yamaguchi i drugi, čiji su vlastiti originalni stilovi, premda prvotno nadahnuti Moriheiem Ueshibom, evoluirali u prilično različitim smjerovima.

Jasno se prisjećam kako sam tada, unatoč još uvijek slabom japanskom, uspijevao Saito Senseiu prenijeti vlastita razmišljanja o toj temi i sumnje u njegove tvrdnje kako je aikido koji prakticira u biti isti kao i osnivačev. Moje viđenje toga baziralo se na činjenici da su tehnike Saito Senseia djelovale znatno drugačije od osnivačevog aikidoa kojeg sam vidio na filmu. Pomalo zabavljen mojim skepticizmom i nesumnjivo mojom drskošću, s obzirom na to da sam bio njegov učenik, Sensei mi je strpljivo objasnio kako je razlog moje zbunjenosti taj što su većina snimki osnivača sačuvanih na filmu demonstracije. Istaknuo je kako su javni prikazi osnivačevih tehnika bili vrlo različiti od onoga što je O-Sensei pokazivao u dojo-u u Iwami. Saito Sensei je ustrajao na tome kako je njegova dužnost bila da vjerno prenese osnivačev aikido i kako nije imao namjeru razviti nekakav “Saito-ryu Aikido”.

Unatoč njegovom usrdnom trudu nastavio sam gajiti snažne sumnje po tom pitanju, premda moje divljenje njegovom tehničkom umijeću nikada nije došlo u pitanje. Onda jednoga dana, otprilike dvije godine po mom dolasku, održao sam intervju sa Zenzaburo Akazawom, predratnim uchideshijem Moriheia Ueshibe iz doba Kobukan Dojo-a. Gospodin Akazawa pokazao mi je tada tehnički priručnik izdan 1938. godine pod nazivom Budo, kojeg nikada prije nisam vidio. Sadržavao je nekih pedesetak tehnika demonstriranih osobno do strane osnivača. Dok sam polako listao stranice priručnika, bio sam zapanjen shvativši kako je izvođenje nekolicine tehnika, kao što su ikkyo, iriminage i shihonage, identično onome što sam naučio u Iwami sa Saito Senseiem. Vidio sam kako osnivač osobno pokazuje ono što sam do tada smatrao “Iwaminim” stilom. Gospodin Akazawa ljubazno mi je pristao posuditi knjigu koju sam odmah potom požurio odnijeti Saito Senseiu.

Zauvijek ću se sjećati prizora kada sam Senseia pozvao na kućni prag da podijelim s njim svoje novo otkriće. Na moje iznenađenje ni on nikada prethodno nije ni vidio ni čuo spomena o toj knjizi. Nataknuo je svoje naočale za čitanje i stao listati priručnik, očima pažljivo prateći slijed tehnika. Osjećao sam dužnost tada i tu ispričati se što sam ikada sumnjao u njegove tvrdnje kako ulaže sve svoje snage da vjerno očuva osnivačeve tehnike. Saito Sensei se nasmijao i s očitim zadovoljstvom povikao: “Vidiš, rekao sam ti!” Od tada (oko 1979. godine) pa sve do danas, Saito Sensei uvijek na svoje aikido seminare nosi kopiju Budo-a, kao dokaz da je određena tehnika potekla iz osnivačevog učenja.

Podrazumjeva se kako sam nakon toga morao priznati da postoji barem jedan instruktor koji podučava aikido u stilu vjernom originalnim učenjima osnivača. Ali, pobija li to moju generalnu teoriju o tome kako stilovi aikidoa koji se danas vježbaju diljem svijeta imaju malo sličnosti u tehničkom i filozofskom smislu sa osnivačevom vještinom? Razmotrimo sljedeću situaciju: odete li u dojo bilo kojeg od vodećih aikido majstora, primijetit ćete kako kretnje njegovih učenika snažno podsjećaju na njegove vlastite. Naravno, bili bi oni vrlo loši učenici ukoliko ne bi ulagali sav svoj trud da vjerno oponašaju učiteljeve kretnje. Često je moguće na velikim demonstracijama, gdje se sreću sudionici brojnih dojo-a, upravo na taj način identificirati učenike nekog majstora. Zbog čega onda, ako su svi shihani učili izravno od osnivača, postoji tolika razlika između aikido stilova?

Neki kažu kako se osnivačeva vještina uvelike mijenjala tijekom godina i da odatle potječu tehničke razlike između njegovih učenika koji su trenirali u različitim vremenskim razdobljima. Drugi tvrde da je O-Sensei podučavao različite učenike različitim stvarima ovisno o njihovom karakteru i sposobnostima. Nikada nisam ni jedan od ovih argumenata smatrao pretjerano uvjerljivim. Dapače, kada sam prije dosta vremena otkrio stari Ashai News film iz 1935. godine, bio sam iznenađen koliko se osnivačeva vještina doimala “modernom”, čak i u tom ranom periodu. Nadalje, osnivač je najčešće podučavao grupe učenika a ne pojedince, i ta činjenica odbacuje teoriju o tome da je prilagođavao poduku pojedinačnim potrebama.

Osobno vjerujem kako postoji znatno drugačije objašnjenje za ovu značajnu raznolikost stilova. Mislim da je stanje takvo prvenstveno jer je vrlo malo O-Senseievih učenika treniralo s njim kroz neki duži vremenski period. Uz iznimku Ueshibinog nećaka Yoichiro (Hoken) Inouea, Gozo Shiode, osnivača Yoshinkan Aikidoa, i Tsutomu Yukawe, svi O-Senseievi predratni uchideshiji trenirali su s njim maksimalno pet do šest godina. To je svakako bilo dovoljno vremena za postati iskusan poznavatelj vještine, ali ne i dovoljno za poptuno savladavanje širokog tehničkog repertoara aiki budoa sa svim svojim brojnim suptilnostima. Većina ovih snažnih mladića koji su se uključili u dojo kao uchideshiji, bila je prisiljena preuranjeno okončati svoj trening borilačkih vještina zbog obaveza u vojsci, a poslije rata samo je šačica njih nastavila s treningom.

Isto vrijedi i za posljeratno razdoblje. Među one koji su tada započeli s treningom ubrajaju se poznata imena poput Sadateru Arikawe, Hiroshi Tade, Seigo Yamaguchia, Shoji Nishia, Nobuyoshi Tamure, Yasuo Kobayashia, te poslije Yoshimitsu Yamade, Mitsunari Kanaia, Kazuo Chibe, Seiichi Sugana, Mitsugi Saotomea i raznih drugih. Shigenobu Okumura, Koichi Tohei i Kisaburo Osawa spadaju u donekle jedinstvenu grupu po tome što su trenirali samo kratko vrijeme prije Drugog svjetskog rata, a postali majstori poslije njega. No, ni jedan od gore navedenih majstora nije proveo duže razdoblje učeći direktno od O-Senseia. To se može doimati kao šokantna izjava, ali pogledajmo povijesne činjenice.

Morihei Ueshiba koristio je prije rata Kobukan Dojo u Tokiju kao svoju bazu, ali je bio vrlo aktivan i u Kansai regiji. Štoviše, čak je jedno vrijeme posjedovao i kuću u Osaki. S vremenom je postalo jasno, slušajući sjećanja starih učenika, kako je osnivač mnogo putovao i provodio ponekad i dva tjedna mjesečno izvan Kobukan Dojo-a. Također, treba imati na umu i to da su rani uchideshiji bili promovirani u instruktore zbog sve veće popularnosti vještine i širokih aktivnosti Budo Senyokaia (Društva za Promociju Borilačkih Vještina; pod pokroviteljstvom Omotoa) kome je Ueshiba bio predsjednik. Ti pioniri vještine učili su samo relativno kratko vrijeme, od kojeg tek djelomično izravno od osnivača zbog njegovih čestih odsustava iz dojo-a, a obnašajući uloge učitelja ni sami često nisu bili tu.

U godinama za vrijeme, i neposredno poslije rata, O-Sensei se sklonio u Iwamu. Konačno, tijekom ranih 1950-tih, nastavio je sa svojim putovanjima, povremeno posjećujući Tokijo i Kansai regiju. Do kasnih 1950-tih njegova putovanja su postala brojnija i činilo se kako nitko nikada nije znao gdje će se nalaziti sljedećeg trena. Svoje vrijeme podijelio je između Iwame, Tokija i omiljenih mjesta u Kansaiu, koja su uključivala Osaku, Kameoku, Ayabe, njegov rodni Tanabe, i Shingu. Čak je posjećivao i Kanshu Sunadomaria na udaljenom Kyushuu. Sjećam se izjave Michio Hikitsuchi Senseia kako je O-Sensei posjetio Shingu više od šezdeset puta nakon rata. Uzevši u obzir da govori o periodu između dvanaest i petnaest godina, možemo zaključiti kako je osnivač bio u Kansaiu prosječno četiri do šest puta godišnje.

Pažljivi čitatelj će nesumnjivo i sam zaključiti kamo sam naumio s ovom raspravom. O-Sensei nije redovno podučavao u Tokiju nakon rata. Čak i kada je bio na tatamiju, često je većinu vremena provodio držeći predavanja o ezoteričnim temama, u potpunosti van domašaja shvaćanja prisutnih učenika. Glavni instruktori u Hombu Dojo-u poslije rata bili su Koichi Tohei Sensei i sadašnji Doshu, Kisshomaru Ueshiba. Pomagali su im Okamura, Osawa, Arikawa, Tada, Tamura i ostali iz ranije spomenute generacije uchideshija.

Želim svoju poantu učiniti posve jasnom. Morihei Ueshiba NIJE bio glavna osoba koja je u Hombu Dojo-u podučavala redovno svaki dan. O-Sensei je bio tamo u nepredvidivim vremenskim intervalima i često su se njegove upute svodile na filozofske teme. Najodgovornije osobe za tehnički sadržaj i razvoj aikidoa unutar Aikikai Hombu sustava su Tohei i Kisshomaru Ueshiba. Kao i prije rata, kasniji uchideshiji, poslije relativno kratke obuke, podučavali su u klubovima i sveučilištima izvan Hombu Dojo-a. Također, ovo razdoblje karakterizira “inflacija danova”, budući da su mnogi od ovih mladih učitelja rangove stjecali po normi jedan dan godišnje. U brojnim slučajevima čak se i preskakalo rangove, iako, to je tema za neki drugi članak!

Što sve to znači? Znači to kako je uobičajeno mišljenje o post-ratnom širenju aikidoa pod direktnom palicom osnivača u osnovi pogrešno. Tohei i sadašnji Doshu, a ne osnivač, obavili su lavovski dio tog posla. Nadalje, to znači da O-Sensei Morihei Ueshiba nije bio ozbiljno umiješan u podučavanje ili administraciju aikidoa u poslijeratnim godinama. Bio je već odavno u mirovini i vrlo usredotočen na svoj osobni trening, duhovni razvoj, putovanja i društvene aktivnosti. Također, treba naglasiti kako je O-Sensei, unatoč tome što se stereotipno doživljava kao dragi i ljubazni stari čovjek, posjedovao prodoran pogled i ratnički temperament. Njegova prisutnost nije uvijek bila rado očekivana u Hombu Dojo-u, zbog čestih kritika i gnjevnih ispada.

Ovo je prava istina o ovoj temi, podržana od strane brojnih neposrednih svjedoka. I prije sam znao natuknuti neke od ovih stvari, ali tek nedavno sam, zbog težine dokaza prikupljenih od brojnih izvora bliskih osnivaču, osjetio dovoljno samopouzdanja da progovorim. Ne mogu reći kako će ovi komentari nužno pomoći ljudima u treningu ili ih približiti njihovom cilju, ali se usrdno nadam da će rasvjetljavanjem istine o ovoj važnoj temi svi oni posvećeni aikidou dobiti dublje razumijevanje na osnovu kojeg će temeljiti svoje mišljenje. Također se nadam i kako će jedna od ključnih figura, Koichi Tohei, koji je posljednjih godina sveden na perifernu ulogu ili potpuno zanemaren, dobiti svoje zasluženo mjesto.

Preveo: Nikola Kuprešanin

 

Japanski mačevi

images (1)

Još od mitskih vremena mač je prisutan u svijesti japanskg naroda. Mit kaže da je bog oluje i groma Susano bio protjeran s neba u zapadni Japan zbog neprimjerenog ponašanja prema svojoj sestri, božci Sunca Amaterasu. Mit dalje prenosi da je tamo ubio osmoglavog zmaja, iz čijeg je repa izvadio prekrasan mač i poklonio ga sestri u znak pomirenja. Božica Amaterasu poslala je svog unuka Ninigija na zemlju predavši mu tri dragocjenosti: zrcalo, dragulj i mač – Kusanagi[1], koje Ninigi ostavlja u nasljeđe prvom japanskom caru Jimmu.

Svoje puno značenje mač je zadobio u rukama samuraja koji su se na putu ratnika vodili kodeksom časti. Japanski mač, simbol duha i izraz volje svakog tko ga koristi, najgrublje rečeno je oružje, ali oružje koje i danas zadivljuje umijećem i ljepotom izrade.

Mač kroz povijesna razdoblja

Povijesni podaci govore da su se mačevi u stara vremena uvozili iz Kine i Koreje, a za njima su došli kovači koji su prenjeli vještinu izrade mačeva u Japan. Najraniji mačevi u Japanu bili su varijante chokuto ili «ravnog mača», čija je karakteristika bila ravna oštrica veoma malog i zakrivljenog vrha.

Legenda kaže da je prvi japanski mač izradio Amakuni Yasutsuna oko 720. godine. Amakuni i njegov sin Amakura izrađivali su oružje za carsku vojsku. Povlačeči se iz bitke, vojska je jednoga dana prolazila pokraj Amakunijeve kovačnice, a car koji je običavao pozdraviti Amakunija i druge kovače, prošao je ne osvrnuvši se. Kako je vojska prolazila, povrijeđeni Amakuni je primjetio da mnogi nose polomljene mačeve. Zakleo se tada da će izraditi mačeve koji se neće lomiti i da će tako povratiti carevu naklonost.

Amakuni i njegov sin zatvorili su se u kovačnicu i molili se šinto bogovima sedam dana i noći. Zatim su se dali na posao, oplemenjujući metal oštrice i unoseći u rad sve svoje znanje i umijeće kako bi stvorili savršeni mač. Nakon mjesec dana iznjeli su iz radionice mač koji je bio lagano povijen i imao samo jednu oštricu. Zadovoljni postignutim, nastavili su unaprijeđivati postupak i kada su se ratnici slijedeće godine vratili iz rata, nije više bilo slomljenih mačeva. Metode legendarnog Amakunija i dalje su usavršavane kroz narednih deset stoljeća, ali je temeljna tehnika kovanja oštrice ostala ista.

Istraživanja potvrđuju da se ova legendarna promjena ravne u zakrivljenu oštricu dogodila u razdoblju Heian (794 – 1185.). Na ovu je promjenu po svojoj prilici utjecala činjenica da se zakrivljeni mač brže vadi iz korica i da ima veći kut siječenja. Mač sa zakrivljenom oštricom, nippon-to, brzo je ušao u široku upotrebu zbog boljih osobina u odnosu na stari «ravni» mač. Razlog njegovom savršenstvu bio je kvalitetniji čelik i napredak u tehnici kovanja.

Mačevi razdoblja Kamakura (1185. – 1333.) prolazili su svoj put do savršenstva kroz tri podrazdoblja: rano, srednje i kasno. Oštrica je postajala čvršća i elastičnija, i protezala se cijelom dužinom mača. Razdoblje Kamakura slovi kao razdoblje najkvalitetnijih i najljepših mačeva. U ovom je razdoblju mač dosegao svršenstvo. Za vrijeme razdoblja Nanbokucho (1333. – 1392.) proporcije oružja pretjerano su povećane. Oštrice su uglavnom bile duže od jednog metra, iako ih je bilo i od sedamdset centimetara. Ovaj je mač bio prethodnikuchi-gatane iz Muromachi razdoblja (1392. – 1573.), koji je pak prethodio katani[2]. Svom oružju, pa tako i mačevima smanjene su proporcije; vraća se stil izrade mčeva iz razdoblja Kamakura, mada više nikada u onako savršenom obliku. Kvaliteta oštrice slabi, mačevi postaju teži, manje zakrivljeni, širi i kraći (60 cm), ali su mogli prerezati i najčvršći oklop koji se u to vrijeme koristio. Osim katane počinje se nositi kratki mač wakizashi. Mačevi postaju dostupni svima, čak i seljacima.

U razdoblju Momoyama (1573. – 1600.) ponovno su se počele izrađivati veličanstvene oštrice velike umjetničke vrijednosti. Mnogi mačevi izvanrednog su oblika od vrsno kovanog i kaljenog čelika. Gravure i žljebovi na mačevima zadivljujuće su urezani. Javlja se naziv «novi mač» (šin-to), nastao ne samo zbog novih oštrica, već i zbog novih stilova i metoda izrade.

Mačevi ranog razdoblja Edo (1600. – 1688.) gube na kvaliteti oštrice, dok bitnija postaju vanjska, raskošna obilježja: bojaju se zlatnim lakom, oblažu plemenitim metalima i sedefom. Drške mačeva oblažu se kožom morskog psa i raznim dekorativnim ornamentima. U razdoblju Genroku (1688. – 1704.) mačevi postaju prvenstveno dekorativni predmeti koji pokazuju društveni status, ugled i bogatstvo onih koji ih nose.

U novijem razdoblju Japana (1704. – 1867.) vlada je pokrenula nekoliko pokušaja da oživi duh ratničke klase i zanimanje za mačeve, da bi početkom razdoblja Meiji, 1876. godine, donjela odluku o zabrani  nošenja mačeva. Od ove će godine izrada i značaj mača u Japanu polako padati u zaborav.

Izrada mača

Postupak izrade mača znao je trajati i do mjesec dana, a za to su vrijeme majstor i njegov šegrt bili potpuno odvojeni od vanjskog svijeta. Prije samog početka kovanja oni bi po šintoističkom obredu radionicu okružili posvećenim konopima, obavili obredno kupanje i obukli ceremonijalne halje. Nakon svih nužnih priprema majstor kovač bi se pomolio bogu-zaštitniku da bude s njim i šegrtom pri izradi. Svaki zamah čekićem, svako uranjanje u vodu i vatru bili su od velike važnosti. Japanci su vjerovali da mač ima svoj život i da mu kovač kovanjem daje dio sebe.

Od početka do kraja izrade proces kovanja tekao je po zakonima šintoizma. Konfucijanski kodeks započeo bi onog trenutka kada bi mač došao u ruke samraja: zadatak mu je bio služenje i apsolutna odanost zakonitom gospodaru. U duhu zena mač je trebao djelovati kada bi se jednom izvukao iz korica.

Početak izrade mača sastojao se u uzastupnom spajanju mekših i tvrđih slojeva metala, pri čemu se dobivala metalna šipka sastavljena od više tisuća metalnih slojeva, što je u konačnici maču davalo potrebnu fleksibilnost. Kod kovanja je bilo izuzetno važno ukloniti zaostale nečistoće i zrak iz metala jer dovode do lomljenja oštrice. To se postizalo tako da se metal višestruko zagrijavao pa potom uranjao u vodu, pri čemu su otpadne tvari izlazile na površinu.

Od metalne šipke prvo bi se grubo iskovala oštrica, a onda iscrtao luk mača. Utvrdivši oblik, majstor bi iskovao dršku i obilježio je jasuri znacima koji predstavljaju potpis majstora. Prema tim oznakama stručnjaci mogu odrediti vrijeme, radionicu i majstora kovača.

Kad bi oštrica dobila potrebnu tvrdoću, čvrstoću i žilavost, premazivana je slojem gline, pepela i vode, čime se povećavao sadržaj ugljika u metalu i postizala tražena kvaliteta. Budući da se dijelovi pod glinenom smjesom manje zagrijavaju i sporije hlade (čime se dobiva na savitljivosti) u odnosu na nepokrivene dijelove koji se više zagrijavaju i brže hlade, tako se izbjegavala krutost cijele oštrice i lomovi prilikom udarca. Oštrica se potom zagrijavala u užarenom ugljenu do određene temperature, tj. «dok ne dobije boju Mjeseca koji upravo kreće na put preko nebeskog svoda za lipanjskih ili srpanjskih večeri», a zatim se naglo urajala u vodu. Svoj konačan oblik mač bi dobio tek poslije kaljenja.

Kaljenje oštrice najzahtijevniji je i najosjetljiviji dio izrade mača. Kad je ovaj dio posla obavljen, dobija se tvrda oštrica i savitljivo tijelo mača. Oštrica se zatim dorađuje brusnim kamenjem različite tvrdoće i polira uljem kako bi dobila potrebnu oštrinu i sjaj. Završni dio rada na maču je ukrašavanje – u meki se dio utiskuju stilizirani oblici morskih valova, trešnjina cvijeta[3], zmajeva i sl.

Gotovi mač morao se iskušati, pri čemu se dokazivalo majstorsko umijeće.

Majstori kovači

Japan je kroz povijesna razdoblja imao puno zapaženih majstora kovača, od kojih ćemo spomenuti samo nekoliko najistaknutijih.

Legendarni Amakuni iz razdoblja Heian smatra se zaslužnim za promjenu od ravne ka zakrivljenoj oštrici. Okazaki Masamune pojavljuje se u razdoblju Kamakura; uz njega i njegovog učenika vezuje se sljedeća priča: «Jednom je jedan čovijek želio provjeriti karakter Muramasinog mača i zaronio je njegovu oštricu u vodu. Otpalo lišće koje je mirno plovilo potokom dolazilo bi do oštrice i cijepalo se na pola. Nakon toga je čovjek u vodu stavio Masamuneov mač i s čuđenjem primjetio kako lišće zaobilazi oštricu.»

Poruka ove priče je ta da je Masamune, čiji se mačevi smatraju nenadmašnima, stvarao mač iz plemenitih i humanih pobuda. Njegov mač nije, za razliku od Muramasinog, bio stvoren da nepotrebno ubija, nego da štiti i da se koristi kada je pravda narušena.

Šintogo Kunimitsu, Masamuneov učitelj, utvrdio je način izrade mačeva koji se održao do današnjih dana. Za majstora Getsua zapisi kažu da je petnaest puta presavijao i prekrivao početnu šipku, što znači da je mač imao tridesetak tisuća slojeva, a svaki sloj drugačije svojstvo. Tu su još majstori Sukezane, Munechiki, Sadamune (najbolji Masamuneov učenik) iz ranog razdoblja Nanbokucho, te Nobukiri koji je pak bio najbolji Sadamuneov učenik.

Treba istaknuti da stari majstori kovači nisu stvarali mačeve zadivljujuće ljepote isključivo radi vlastite slave, nego zbog časti koju bi im ukazao car ili samuraj davši im zadatak iskovati mač. O tome lijepo govori kovač Munechiki: «Ne upuštam se u ovaj posao radi vlastite slave već da ispunim uzvišenu zapovijed Cara koji vlada čitavim svijetom. Molim se svim bogovima kojih ima koliko i Ganges pijeska da dođu i pomognu pokornome Munechikiju koji će dati sve od sebe da napravi mač dostojan uzvišenog vladara.»

Svi navedeni i nenavedeni majstori kovači nisu bili samo obrtnici već i nadahnuti umjetnici, a radionica je bila njihovo svetište.Oni su «vjenčavali vatru i vodu», ali na takav način da su se ti «brakovi» održali i danas, toliko stoljeća nakon njihova «sklapanja».

Zen i mačevanje

Zen se u Japanu učvrstio krajem XII. stoljeća, a zbog svoje praktičnosti osobito se raširio među samurajima, kao put usredotočenja svijesti i ovladavanja sobom, što je izuzetno bitno kod mačevanja. U borbi samuraja pobjeđuje onaj koji je duhovno jači, što znači i vještiji. Zahvaljujući zenu samuraji su se usavršavali u svojoj vještini jer zen podrazumijeva pročišćenje, nutarnju pripravnost, te intuitivno pronalaženje riješenja. Zen meditacija učila je samuraje kako isprazniti um i usredotočiti se (bez opterećivanja sadašnjeg trenutka prošlošću ili budućnošću), kako izbjeći nizanje racionalnih ili iracionalnih misli i pretpostavki (što neizbježno umanjuje borilačku spremnost) i postupiti u datom trenutku na najbolji način.

Najpoznatiji među velikim mačevaocima koji su prihvatili zen bili su Tsukahara Bokuden, Sekuin i Mijamoto Musashi, poznat još pod nadimkom Kensei, što u prijevodu znači «Svetac mača». Musashijeve udarce nitko nije mogao predvidjeti jer su bili različiti od zamaha koji su se učili u školama mačevanja. Razlog tome su njegovi učitelji koji nisu bili samo fizičke osobe, nego kako sam kaže: vjetar, voda, planine, životinje i ptice. Musashi je govorio: «Vježbanje mačevanja je istovremeno vježbanje i savladavanje vlastitog duha (…) Učim od svojih protivnika u dvoboju i učenje je jedini razlog zbog kojeg se borim.»

Sačuvani podaci govore da je neumorno vježbao i borio se i da je na takav način proveo čitav svoj život. Jedna od njegovih zen izreka kaže: «Vježbati tisuću dana – to je disciplina; vježbati deset tisuća dana – to je dotjerivanje.»

Mač – duh samuraja

Mač, produženi «britki duh ratnika», bio je samurajev vjerni pratilac od djetinjstva do smrti. Mač je bio simbol njegove vrline, hrabrosti i snage; smatralo se da mač «učvršćuje» njegovu odlučnost i čuva ga od bilo kakvih neplemenitih djela. Besprijekorna čistoća metala, njegov sjaj i moć poistovjećivali su se s karakterom njegova vlasnika. Samurajima je uz sepuku, jedini častan odlazak s ovoga svijeta bio poginuti u borbi s mačem u ruci. Vjerovali su da jedino takav način mogu zaslužiti mjesto uz svoje pretke na nebu.

Dani samuraja i mačeva davno su minuli, ali su ostale priče o duhu jednog vremena u kojem je čast bila vrijednija od života. Mač je danas u Japanu ponovno cijenjen. Vlada financira majstore kovače koji ih izrađuju kao umjetnička djela. Mačevi su postali nacionalno blago na koje su Japanci ponosni jer ih podsjećaju na slavne dane njihove prošlosti.

Napisao: Erik Škara

Izvor: Nova Akopola br. 45,  listopad-prosinac 2005.

[1] Kusanagi se čuva u svetištu Atsuta u Nagoyi i nije izložen za javnost.[2] Katana ili samurajski mač prema stručnoj klasifikaciji nije, kako se to obično misli, mač. Dok mač ima potpuno ravnu oštricu, ktana ima blago povijenu oštricu i stoga spada u sablje.[3] Cvijet trešnje io je amblem samuraja jer kratko traje i opada u punom cvatu, upravo kako su samuraji zamišljali svoju pogibiju u bitci.

 

Izreke

osensei_similing-1000x288

O’Sensei:

1. Vaš duh je istinski štit.

2. Budite zahvalni na životnim poteškoćama, pogreškama i zlonamjernim ljudima koje susrećete. Suočavanja s takvim preprekama sastavni  je dio  vježbanja Umjetnosti Mira.

3. Trokut predstavlja energiju tijela a krug energiju uma. Trokut simbolizira najstabilniji  fizički stav i koncentriranu energiju. Krug simbolizira  mirnoću  i savršenstvo, izvor beskonačnih tehnika. Četverokut predstavlja stabilnost, temelj primijenjene kontrole.

4. Ako je vaše srce dovoljno veliko da opkoli protivnike, prozret ćete njihove namjere i izbjeći napad. I onda kada ih opkolite, bit ćete u stanju voditi ih putem kojim vam ukazuju Nebo i Zemlja

5. Položaj ruku, nogu i kukova treba biti centriran u jednoj liniji – to je tajna pravilno izvedene tehnike. Ako ste centrirani kretati ćete se slobodno. Fizički je centar vaš trbuh; a ako je i vaš um usmjeren tamo, trud će vam se sigurno isplatiti.

6. Umjetnost Mira se temelji na četiri velike vrline: hrabrost, mudrost, ljubav i prijateljstvo koje simboliziraju: vatra, nebo, zemlja i voda.

7. Stvarnost je iznad natjecanja, a jedina istinska pobjeda je disciplinom nadvladati sebe.

8. Kada ste napadnuti uskladite gornji, srednji i donji dio tijela. Uđite, okrenite se i spojite se sa protivnikom, naprijed, nazad, lijevo, desno.

9. U skladu sa Umjetnošću Mira, nikad ne iniciramo napad. Napad je dokaz da je netko izvan kontrole. Nikad ne bježite pred bilo kakvim izazovom, ali niti ne pokušavajte spriječiti ili kontrolirati protivnika na neprirodan način. Neka protivnici dolaze na koji god način žele a vi se stopite sa njima. Nikada ne trčite za protivnicima. Preusmjerite svaki napad i stanite čvrsto iza njega.

10. Ako se nisi uspio povezati sa istinskom Prazninom nikad nećeš razumjeti Umjetnost Mira.

11. Kada protivnik krene prema vama, krenite mu u susret i dočekajte ga, a ako se povuče, pošaljite ga njegovim putem.

12. Istinski ratnik uvijek je naoružan sa tri stvari: blistavim mačem izmirenja, ogledalom hrabrosti, mudrosti i prijateljstava i dragocjenim draguljem prosvjetljenja.

13. Suština i cilj Umjetnosti Mira je pročistiti se od pakosti, uskladiti se sa okolinom  i očistiti svoj put od svih prepreka.

14. Život je rast. Ako  prestanemo rasti, tehnički i duhovno, mi smo sasvim mrtvi. Umijeće Mira je slavljenje spone Neba, Zemlje i Čovječanstva. Ono sve  što je istinski dobro i lijepo.

15. Shvatio sam da Budo nije rušenje protivnika pomoću sile, niti je to melodija koja vodi svijet u uništenje pomoću oružja. Istinski Budo znači stopiti se s univerzalnom sviješću i čuvati mir u svijetu kroz čestito stvaranje, zaštitu i uzdizanje svih živih bića u prirodi.

16. Da bi vježbali umjetnost mira, nisu vam potrebne zgrade, novac, moć ili određeni društveni status. Nebesa su upravo tamo gdje stojite i to je pravo mjesto za vježbanje.

17. Greške su ključ uspjeha. Svaka greška nas uči nečemu.

 

Saito sensei

1. Vježbajući svakodnevno suburi,  napredovat ćeš i u tai  jutsu tehnikama

2. Vježbaš li osnivačeve tehnike na ispravan način, trening će uvijek teći bez problema, a ti ćeš biti u stanju primijeniti istinske principe aikida u svakodnevnom životu.

3. Dojo u Iwami ne pripada meni. To je Osnivačev dojo i zbog toga nastojim precizno prenositi ono što je  O´Sensei tamo podučavao.

4. Ne znam točno koliko ljudi u svijetu danas  trenira Iwama Ryu aikido, ali znam da se O´Sensei smiješi  odozgo.

5. Ki se spoznaje spontano kroz ispravno vježbanje osnova.

 

Iwama takemusu aikido (tradicionalni aikido)

Takemusu-Aikido-0266-1024x582

Mnogo ljudi zna za Aikido. Možda nisu točno sigurni što je, ali su sigurni da su ga vidjeli ili negdje čuli za njega. Neki za Aikido govore da je sve to samo lagani ples ili koreografija, dok neki znaju tvrditi kako je riječ o idealnoj samoobrani. Kada sam ja počeo trenirati Aikido jedan moj prijatelj je rekao „ Čuo sam da prvo pet godina vježbaš disanje pa tek onda radiš tehnike“.

U svakom slučaju, ljudi su podvojenog mišljenja po tom pitanju. Neki su vidjeli jedno, a netko drugi nešto sasvim drugo. U Aikido-u postoji više stilova i raznih podvrsta istih. Bolje rečeno, određeni instruktor/Sensei/Shihan otvori svoju školu i u biti je nadležan sam sebi.

Glavna podijela među stilovima mogla bi se povući između prijeratnih i poslijeratnih (misli se na Drugi svjetski rat) pa ću ih i ja pokušati tako predstaviti.

PRIJERATNI:

YOSHINKAN AIKIDO – osnivač Gozo Shioda Sensei, prijeratni učenik O-Senseia. U njegovim tehnikama se jasno vidi utjecaj AIKI BUDA, što je ime za prijeratni oblik Aikida. Danas ga koriste u obuci tokijske specijalne policije.

YOSEIKAN AIKIDO – osnivač Minoru Mochizuki Sensei, prijeratni učenik O-Senseia i Jigoro Kano Senseia (osnivača Juda). On kombinira Judo, Aikido i Karate.

TOMIKI AIKIDO – osnivač je Kenji Tomiki Sensei. Ovo je jedini natjecateljski oblik Aikida u punom smislu, iako još postoji i Taiga sistem unutar Ki Aikida. Tomiki Sensei je usporedo trenirao Judo (kod Jigoro Kano Senseia) i Aikido (kod O-Senseia) te je kombinirao ove dvije vještine. Znao je reći kako je (između ostaloga) tragao za načinom da poveže atemije (udarce) i zahvate na zglobovima unutar Aikida s natjecateljskom formom Juda. Takvi zahvati i udarci su u natjecateljskom Judu inače zabranjeni jer su se smatrali previše opasnima i neprikladnima za sport.

POSLIJERATNI:

AIKIKAI – svjetska krovna Aikido organizacija. Sadašnji Doshu (vođa puta, vrhovni učitelj) je osnivačev unuk Moriteru Ueshiba Sensei. Manje stil sam po sebi, a više zajednički nazivnik mnoštvu stilova koje pod svojim vodstvom okuplja. Neke glavne zajedničke karakteristike koje prevladavaju među tzv. Aikikai stilovima su tečno i mekano izvođenje tehnika s velikim naglaskom na Ki no nagare te izostanak sistematskog rada s oružjem i njegove integracije s golorukim tehnikama.

SHIN SHIN TOITSU ili KI AIKIDO – osnivač je Koichi Tohei Sensei. Bio je glavni instruktor u Hombu Dojo-u (centralnom Dojo-u u Tokiju gdje je i sjedište Aikikaia) dok nije otišao i osnovao svoj stil. Koichi Sensei je veliki naglasak stavio na opuštanje i tzv. povezivanje uma i tijela. Ki Aikido tako gotovo u potpunosti odbacuje upotrebu atemija, izvođenje tehnika je opušteno i vrlo mekano te je uvedeno mnoštvo vježbi disanja, meditacije i opuštanja.

IWAMA RYU/TAKEMUSU AIKIDO – poznat i kao Tradicionalni Aikido. Podučavao ga je Morihiro Saito Sensei, upravitelj osnivačevog osobnog dojo-a u selu Iwami (po kojemu je stil i dobio ime). Sa osnivačem Moriheiem Ueshibom O-Senseijem proveo je pune 24 godine, živeći na njegovom imanju i pomažući mu u svakodnevnim poslovima u kući i oko zemlje. Morihiro Saito je učenik koji je proveo najduže vremena direktno učeći od osnivača i jedini koji je na taj način dobio puni uvid u rad s oružjem. Tradicionalni Aikido iz Iwame stoga karakteriziraju čvrste tehnike, sistematičan rad s oružjem i jasna povezanost između tai jutsua i bukiwaze. Više o Saito Senseiu

To su manje-više glavni stilovi. Mnogi učitelji imaju svoje škole koje su podređene AIKIKAIU (najviše) i tu spadaju recimo Nishio Sensei, Ikeda Sensei, Saotome Sensei, Kenji Shimizu Sensei (Tendo Ryu), itd. Ima i mnogo drugih neovisnih i nepovezanih stilova i organizacija.

Mnogi praktikanti Aikidoa (aikidoke) često će reći kako je sve to Aikido i kako značajnih razlika među stilovima zapravo nema (ili su one zanemarive), no istina je potpuno suprotna. Razlike su velike, ponekad tolike da se čini kao da je riječ o različitim vještinama! Razlike su vidljive u golorukim tehnikama (tai jutsu), a nadasve u radu s oružjem (bukiwaza).

Najveća razlika u učenju i prenošenju osnivačevog Aikido-a dogodila se 1942. godine, nakon što osnivač Morihei Ueshiba O-Sensei odlazi iz Tokia u Iwamu. Tamo se odlučio povući od ratne svakodnevnice u metropoli i sam (većina njegovih učenika i drugih instruktora već je otišla u rat) gradi Aiki Jinju (hram) posvećen bogovima. To je bila prva građevina koju je O-Sensei podigao u Iwami, čak prije kuće i dojo-a (što još jedanput pokazuje veliku religioznost osnivača) te nakon završetka svih radova na imanju započinje novi seoski život.

Aikikai organizacija osniva se 1948. godine u Tokiju pod vodstvom Kishomarua Ueshibe Senseija, osnivačevog sina. Dok je Aikikai širio Aikido po svijetu, O-Sensei se na selu posvetio usavršavanju Aikidoa i vlastitom duhovnom uzdizanju. Treninge u Tokiju, u Hombu Dojo-u, vodio je samo vikendom i to najčešće u obliku raznih predavanja o duhovnoj strani Aikido-a. Direktno sa tim rastao je raskorak između tehnika koje su se vježbale u Tokiju i onih razvijanih u Iwami.

Za vrijeme O-Sensijeve odsutnosti poduku u Iwami vršio je Morihiro Saito Sensei. Nakon smrti osnivač je upravo Saito Senseiu ostavio imanje i dojo na brigu te ga imenovao za čuvara Aiki hrama. Tokom cijelog svog života Saito Sensei je naglašavao kako podučava Aikido isključivo na isti način kako ga je podučavao i O-Sensei. Mi smo mu za to zahvalni svim srcem i dušom.

Pedagogija rada u Tradicionalnom aikido-u stoga je potpuno različita od drugih. Kao što sam već napisao u Aikidu veliku ulogu ima veza između Taijutsua i Bukiwaze. Saito sensei je govorio da cjeloviti Aikido čini 1/3 Taijutsu-a, 1/3 Ken-a i 1/3 Jo-a. Drugim riječima: Taijutsu – Ken – Jo zenbu onajidesu (taijutsu – ken (mač) – jo (štap) su jedno).

Saito Sensei je zahvaljujući godinama provedenima na Iwami jedini imao dopuštenje od osnivača da podučava oružje. To naravno ne znači da ga ostali učitelji nisu radili/podučavali, jer je sam Saito Sensei u Hombu Dojo-u jedan put tjedno podučavao bukiwazu. Ali, mnogi učitelji pogrešno govore kako je Aikido nastao od vještina koje su samuraji učili za slučaj da izgube ili slome vlastito oružje (jer goloruka je borba na srednjovjekovnom bojnom polju bila neugodna rijetkost). Većina takvih učitelja u potpunosti izbjegavaju rad s oružjem smatrajući ga suvišnim ili nastoje vlastito neznanje opravdati sličnim izmišljotinama.

Ima i onih koji rade oružje, ali ne na sustavan način, zanemarjujući osnove poput suburija (tj. vježbe rezanja i osnovne kretnje sa štapom). No, to ih ne sprječava da podučavaju složene tehnike i borbu sa mačevima, štapovima, štap protiv mača, dok neki čak ubacuju i dva mača u Aikido. To je jednako besmisleno kao da treniramo boks, bez da ikada vježbamo ili vidimo pravilan direkt, aperkat i kroše, no svejedno tumačimo i pokazujemo njihovu primjenu u borbi.

Mnogi učitelji pokušavaju umanjiti tu razliku, pa proučavaju razne druge škole mača čije tehnike onda pogrešno predstavljaju imenom Aiki Ken. Tako Cristian Tissier radi Kashima Shin ryu, Saotome Sensei radi s dva mača (napravio je svoj sistem rada sa štapom, mačem i sa dva mača), Nishio Sensei podučava svoju mješavinu nazvanu Aiki Toho Iaido. Ovom prilikom želim napomenuti kako nabrajajući sve ovo nemam namjeru umanjivati njihovo znanje i vještinu, ali važno je naglasiti kako to što rade nije pravi Aiki Ken.

Što se tiče goloruke borbe (tai jutsua), tu su također evidentne razlike. Tradicionalni Aikido počinje sa bazom/osnovom/kihonom, a tek se onda ide na fluidnije i dinamičnije tehnike. U većini slučajeva kod ostalih stilova statična baza uopće ne postoji već se pokušava odmah krenuti s dinamičkim i tečnim tehnikama tzv. ki no nagare tehnikama. Njima često nedostaju neki ključni elementi poput atemija ili kiai-a (borilački poklič) što je u potpunoj suprotnosti sa O-Senseijevim učenjem (kao dokaz toj tvrdnji možemo pogledati fotografije osnivača u tehničkom priručniku Budo izdanom 1938. godine na kojima prikazuje primjenu atemija, kao i sve tonske filmove na kojima se jasno može čuti snažni O-Senseijev kiai). O-Sensei je uvijek naglašavao kako u realnoj primjeni Aikidoa do izražaja posebno dolaze atemiji.

U Tradicionalnom Aikidu, kao i većini drugih vještina (i općenito znanja kojima ljudi pokušavaju ovladati), počinje se od jednostavnijih stvari prema složenijima. Najlakše je to prikazati ovom piramidom (odozdo prema gore):

Ovdje se jasno vidi didaktičko-metodički princip rada.Većina ljudi koji započinju s treningom Aikida nikada se prije nije uživo susrela s borilačkim vještinama, stoga je dosta teško odmah krenuti sa kompliciranim ili „paranormalnim“ tehnikama. Isprva početnik treba ovladati svojim tijelom i osnovnim pokretima pa tek onda uspješno raditi s tuđim. Tu posebno smješno zvuči već izlizana fraza kod nekih Aikido stilova: njegov um je tu ili neka njegov um prati tvoj.

Mnogi koji govore kako je Tradicionalni Aikido previše krut i bez Ki-a su u potpunoj zabludi. Ki je sastavni dio Aikida i uvijek je prisutan dok vježbamo, samo što se treninzi Tradicionalnog Aikida ne odvijaju uz stalne propovjedi i filozofske rasprave o Ki-u i vječnoj energiji ljubavi. Negdje sam čitao (netko je napisao) da je Takemusu (Tradicionalni) Aikido počeo raditi sa Ki-em. To nema smisla, jer mi oduvijek radimo sa Ki-em. Bilo tko, tko je imao prilike vidjeti naprednu i tečnu formu Takemusu Aikida, može to posvjedočiti. Takve forme su samo viši nivo znanja kojemu svi trebamo težiti, a on dolazi samo postepeno, trudom i radom.

Osnova svega je čvrsti kihon (statična, kruta forma), a od njega se dalje ide ka dinamičnijim i fluidnijim kretanjima. Mora se imati dobar temelja/osnova da bi se išlo dalje. Kada se gradi kuća ne gradi se od krova nego od temelja, a ako je temelj dobro napravljen cijela kuća će biti dobra. Ako smo „sfušarili“ na temelju, i najmanji potres može srušiti cijelu kuću. Ako dijete svira flautu a da je prije nikada nije sviralo to nije JAZZ i viši stupanj improvizacije, već su to nasumični kaotični zvukovi. Ista stvar vrijedi i za Aikido.

Aleksandar Miketa

Iwama ryu

Takemusu-Aikido-0370-1024x591

Stil Aikidoa ili Aikido Morihei Ueshiba-e.

Iwama Ryu. Doslovno prevedeno znači Škola iz Iwame. Iwama (kraj/predio u Japanu – pokrajina Ibaragi),  Ryu (škola;stil). Ovdje leži značajna specifičnost, koja karakterizira Iwama Ryu kao izvorište Aikida.

Osnivač je, naime, doživio inspiraciju (prosvjetljenje) upravo u vrtovima svoga imanja tijekom posljednjih godina svoga života. Ondje, u posljednjim godinama njegova razvoja, konačno se oblikuje ime Aikida Morihei Ueshibe. Pojam tog razvoja Morihei je definirao kao: Takemusu Aiki.

Rekao je: «Spoznao sam, čitajući Shinto tekstove, da je Takemusu srce Japanskog Budo-a, potpuno slobodno i sposobno za bezgranične transformcije. Univerzalno i pojedinačno skladno djeluju u Takemusu Aiki.».

Take se definira kao Budo (hrabra/ junačka/ odvažna/ smiona/ viteška borba).

Musu dolazi od Musubu, to je kreativna moć egzistencije, plodna, iznimno produktivna, koja stvara život.

Dakle, Takemusu Aiki znači: neograničena kreativnot u Aikidu.

Poruka Osnivača  prenosi se putem majstora (učitelja), nekada njegovih učenika, od Japana prema ostatku Svijeta. Jedan od Osnivačevih učenika bio je Morihiro Saito, 9. Dan.

Saito Sensei stalno je i nepogrešivo slijedio put, koji mu je Osnivač pokazao. Jedini Aikido koji je Saito Sensei poznavao jest Aikido koji je Morihei vježbao u Iwami tijekom posljednjih godina svog života. Saito Sensei si nikada nije dozvolio da mijenja tehnike, za razliku od ostalih majstora (Morihei-evih učenika).

Za Iwama Ryu je karakteristično vježbanje sa oružjem (Buki waza; bokken i jo), koje je integrirano u vježbe bez oružja (Taijutsu).

Evo što je Morihiro Saito odgovorio na pitanje o vježbanju sa oružjem u Takemusu Aikido-u, te značaju istoga u odnosu na Taijutsu tehnike:

Morihiro Saito:

«Aikido je borilačka vještina. Nije važno koliko je osoba dobra u Judo-u, ako  uzme kendo mač i izgubi od učenika Kendo-a, neće biti budoka, već samo judoka. Čak najbolji kendoka, biti će samo kendoka, ali ne i budoka. O’sensei (Osnivač) rekao je Dame!(Loše!). Sve predstavlja jednu cjelinu i jednu beskrajnost. Upravo zato u Aikidu, sve tehnike bez oružja slične su tehnikama s oružjem. Dakle, tehnike sa oružjem ne mogu se izdvajati iz Aikida. One su dio Aikida.

Neki ljudi govore da je Aikido kolekcija tehnika, no to nije točno.

Svaka tehnika sadrži druge. Nije važno koju od tri stvari koristiš, bokken, jo ili taijutsu, razdvojene one ne čine Aikido. Zato je oružje jedan posebno bitan dio Aikida.»

Druga bitna stvar u Aikidu je Kiai. Živa enciklopedija Aikido krugova, daje komentar  o značenju Kiai-a:

«Kiai je nešto što dolazi samo od sebe.

Postoje metode potiskivanja/ograničavanja/zatomljivanja Kiai-a, no O’sensei je drugačije razmišljao. Smatrao je da je potrebno vikati iz donjeg dijela trbuha. Snažan Kiai u borilačkim vještinama znak je dobre i moćne energije. Važno je raditi Kiai. Vježbanje bez Kiai-a ne može dovesti do velikog napretka. Trening tada nije moćan i nedostaje enegije. Trening je pun energije kada je Kiai snažan. Zato je bolje snažno vikati. O’sensei je uvijek govorio: «Kakav je to Kiai? Napravi jači Kiai! Izađi van i učini da s drveća padne lišće!». Uvijek je s ponosom govorio: «Jednom sam napravio Kiai u firmi novina, Asashi Shimbun, i sa stolica je palo 14 osoba!»

Kada se trenira tamo gdje se ne smije bučiti, npr., jer će se žaliti susjedi, budi smireniji. No, kadgod se pruži prilika zaviči svom snagom.»

Iskreno želimo da se ljudi u našoj zemlji upoznaju sa zanosom/čari ove borilačke vještine, i da svi koji žele, u njoj pronađu ono što im je potrebno da bi živjeli u stvarnoj okolini dobre volje i razumijevanja. Mislimo da je to neophodno u ovo današnje vrijeme preživljavanja. I da oni koji već imaju neko znanje o Aikidu, da točno razumiju njegovu poruku.

 

Intervju sa Corallini Sensei

img_3648

Aiki News #94 (Winter/Spring 1993)

Paolo Corallini, iskusni talijanski aikidoka, otkrio je razboritost i snagu aikidoa Morihiro Saito Senseia 1984. godine, prilikom puta u Iwamu, mjesto u kojem je smješten Aiki Hram. Susret sa slavnim Aikikai Shihanom, nosiocem devetog dana, doveo je Corallinija do novog shvaćanja principa aikidoa i raspirio u njemu iznova obnovljenu želju da s drugima podjeli otkriće sve dubine O-Senseieve vještine. Od tada, Corallini je naporno radio na širenju Iwama-ryu Aikidoa u Italiji i Europi, iskazavši rijetko viđenu odanost svom učitelju.

Aiki News: Kada ste započeli trenirati aikido?
Paolo Corallini: Započeo sam učenje borilačkih vještina 1969. sa jujutsu-om, a iste sam godine krenuo i s aikidoom. Prvi učitelj mi je bio Motokage Kawamukai Sensei. Bio sam s njim nekoliko godina, a i danas imam visoko mišljenje o njemu. Tijekom tih godina sudjelovao sam u brojnim seminarima diljem Europe koje su održavali slavni japanski učitelji poput Nobuyoshi Tamure, Koichi Toheia, Yoshimitsu Yamade, Hiroshi Tade, Mitsugi Saotomea, Seiichi Suganoa, Yasufusa Kitaura, itd. Također, trenirao sam brojne godine pod europskim učiteljima poput Christiana Tissiera i André Nocqueta. Ostao sam povezan s učiteljem Nocquetom do proljeća 1984. kada sam konačno upoznao Saito Senseia.

Kako ste upoznali Saito Senseia?
Jedan prijatelj iz Francuske rekao mi je kako se Saito Senseia može upoznati i zatim postati njegovim učenikom odlaskom u Iwamu. Kada sam to čuo, odlučio sam se pridružiti svom prijatelju na putu za Japan. Otišli smo tako u svibnju 1984. u Iwamu, za mene legendarno mjesto, gdje sam se upoznao sa Saito Senseiem. Ja sam bio prvi Talijan koji je stupio u njegov dojo, i on me prihvatio za uchideshija. Saito Sensei želio je znati čiji sam učenik, i ja sam mu objasnio svoja dotadašnja iskustva tijekom šesnaest godina bavljenja aikidoom.

Da li se za vrijeme vašeg prvog puta na Iwamu dogodilo nešto posebno što vas je uvjerilo da slijedite Saito Senseia?
Za vrijeme Saito Senseievih treninga u dojo-u u Iwami, odmah sam shvatio kako ono što sam do tada naučio nije dovoljno da mi omogući da vježbam s njegovim učenicima. Imao sam velikih problema u koordiniranju svojih pokreta i osjećao sam kako mi tehnike nisu ni precizne ni efikasne, a da ne spominjem rad s jo-om i ken-om, koji me strašno zbunjivao. Ono malo što sam znao o oružju bilo je iz proučavanja knjiga Saito Senseia, što sam radio nekoliko godina. Drugim riječima, ti prvi dani u Iwami bili su vrlo traumatični za mene. Gledajući me kako radim, Saito Sensei odmah je shvatio moje probleme i na sreću, pomagao mi da ispravim svoje pokrete na tako precizan način da sam malo po malo bio u stanju ostvariti sitni napredak. Njegova metoda poučavanja i briga koju je iskazivao svojim učenicima omogućili su istinsko razumijevanje izvornog oblika tehnika na način koji ih je podučavao O-Sensei. To me udarilo poput groma i dovelo do konačne odluke da raskinem dotadašnje veze i posvetim se svom dušom i srcem tom velikom učitelju i Iwama-stilu aikidoa.

Kako ste uspjeli uvjeriti Saito Senseia da dođe u Italiju po prvi put?
Pred kraj mog prvog boravka u Iwami, Saito Sensei predao mi je pismo koje je sadržavalo nekoliko pitanja, koje sam uspio razumjeti zahvaljujući pomoći Gospodina Pranina. Želio je znati što sam mislio o njegovoj metodi podučavanja, Iwama-stilu, i iskustvima s ovim oblikom aikidoa. Tražio je i da, ukoliko je bio pozitivan, svoj dojam podijelim s drugima po povratku u Italiju. Shvatio sam tada kako moram poduzeti nešto, jer ne bi bilo pošteno da budem jedini koji je imao sreću proživjeti tako veličanstveno iskustvo. Jedne večeri nakon što sam Saito Senseiu objasnio situaciju s Aikidom u Italiji i Srednjoj Europi, pozvao sam ga da dođe u moju zemlju i održi seminar. Nakon duge šutnje, Saito Sensei prihvatio je moj poziv. Taj je događaj odredio moju budućnost. Od tog trena nadalje posvetio sam se potpuno njemu, s ciljem da sve one s kojima dođem u kontakt upoznam s njegovim tehničkim i duhovnim genijem.

Kako su ljudi koji treniraju aikido u Italiji reagirali na posjet Saito Senseia i njegovo učenje?
Nažalost, prvi seminar u Italiji, održan u veljači 1985., nije bio uspješan sa strane broja sudionika, zato što su ostale federacije eksplicitno zabranile svojim članovima da sudjeluju. Ipak, poslužio je da posije sjeme Iwama aikidoa u Italiji.

Nakon tog početnog iskustva što se dogodilo vama i vašoj grupi u Italiji?
U početku izgubio sam mnogo učenika koji su navikli na mekši, manje precizan i manje zahtjevan oblik aikidoa. Zatim, malo po malo, razborita priroda i vrijednost tehnika Saito Senseia utjecala je na brojne ljude, pa danas, osam godina poslije, naša grupa uključuje dvadeset i četiri dojo-a koji prakticiraju isključivo Iwama-ryu Takemusu Aiki.

Kako je vaše iskustvo utjecalo na druge ljude izvan vaše grupe i izvan Italije?
Za vrijeme ovih godina, mnogo je ljudi iz drugih federacija (istih onih koji su u početku bili neprijateljski nastrojeni prema nama) postalo zainteresirano za Iwama-stil i broj sudionika seminara Saito Senseia postepeno je rastao. Pokušao sam uključiti mnoge stare prijatelje iz različitih europskih zemalja i često uspijevao u tome. Danas mogu reći da je Iwama-ryu aikido barem donekle prisutan u svim aikido organizacijama, ne samo u Italiji.

Znamo da ste pozvali sina Saito Senseia, Hitohira u Italiju 1991. Je li taj posjet bio uspješan?
Da. Pozvao sam Hitohiro Senseia u studenom prošle godine, s ciljem da ga upoznam sa svima i pojasnim kako ne samo da je on sin slavnog oca, već i pravi sensei izvanrednih tehničkih i pedagoških sposobnosti. Drago mi je i počašćen sam što je prihvatio i što su svi cijenili njegov posjet. Broj sudionika seminara – više od stotinu i šezdeset ljudi iz svih krajeva Europe – dokazuje to.

Pod dojmom sam kako Saito Sensei osobito drži do vas i ukazuje vam posebno povjerenje. Kako to komentirate?
Ovo je dosta neugodno pitanje, ali potrudit ću se odgovoriti na njega. Vjerujem kako je zbog svog iskustva u životu i aikidou, Saito Sensei sposoban vidjeti srca ljudi izravno, ne kroz oči nego na duhovnoj razini. Stoga, shvatio je tijekom ovih godina kako posjedujem duboko i potpuno divljenje i ljubav za njega, kao što sin osjeća prema ocu. Također, vjerujem da sam mu tijekom godina pokazao kako su sav moj trud i aktivnosti usmjerene prema cilju promicanja Iwama-ryu aikidoa (a samim time i aikidoa osnivača, O-Senseia) i Saito Senseia kao velikog učitelja, što on i jest, što većem broju ljudi. Napravio bi zaista bilo što da pomognem širenju aikidoa O-Senseia, i on to zna. Zato mi je Saito Sensei u mnogo prilika ukazao povjerenje. Primjerice, prije nekoliko godina, dodijelio mi je čast godan ranga za bukiwazu [tehnike s oružjem], i instruktorski certifikat za taj nivo. Također, odabrao me za svog predstavnika za Južnu Europu.

Pozvali ste i Saito Senseia u Italiju u lipnju ove godine. Jeste li primijetili porast interesa za Iwama-stil aikidoa?
Kao što sam već spomenuo, zanimanje za aikido Saito Senseia poraslo je eksponencijalno. Ove godine imali smo više od stotinu i osamdeset sudionika, ne samo iz čitave Europe, već i iz Sjedinjenih Država, Novog Zelanda, itd. Za vrijeme svog boravka u Italiji ove godine, Saito Sensei odlučio mi je predati veličanstveni dar. Rekao mi je: “Ostavit ću ti sve O-Senseieve osnovne, stajaće taijutsu tehnike. Želim da imaš profesionalni film svih tih tehnika; taj film će onda ostati kao bogatstvo s kojim ću ti vratiti za pomoć koju si mi uvijek pružao. U Iwami ću snimiti sve preostale tehnike, uključujući suwariwazu, hanmi handachi technike, jo dori, tachi dori, tanken dori, i kaeshi wazu, sa svojim sinom Hitohirom.”

Kao posljedicu toga snimili smo izvanredan video uz pomoć profesionalnih kamermana. Saito Sensei bio je u sjajnoj formi i izveo je više od šezdeset osnovnih taijutsu i ki no nagare tehnika s brojnim henka wazama iz osnovne serije.

Kakav je bio vaš dojam vidjevši ogromno tehničko znanje Saito Senseia?
Bilo je to nešto veličanstveno i neopisivo, gledati ga satima i satima dok izvodi brojne serije tehnika s takvom preciznošću, snagom i skladom u isto vrijeme. Nakon više od dvadeset godina u aikidou, konačno sam shvatio značenje takemusu aiki-a bez potrebe za dodatnim objašnjenjima, samo gledajući ga. Tehnike Saito Senseia dolazile su neprekinute, izlazeći iz njega spontano i izražavajući se u pokretu i harmoniji. Ta borilačka kreativnost, taj neiscrpan izvor tehnika i životna energija, to je takemusu aiki, i tek gledajući u to, vjernu sliku osnivačevog aikidoa, konačno sam shvatio.

Planirate li to tehničko blago učiniti dostupnim ljudima koji treniraju aikido u budućnosti?
Saito Sensei mi je rekao: “Ovo je poklon za tebe. Čini s njim ono što ocijeniš prikladnim”. Vjerujem kako se radi o previše vrijednom blagu da bi ga zadržao samo za sebe, i stoga, u bliskoj budućnosti, razmišljam o izradi videokasete koja bi sadržavala barem osnovne tehnike i bila dostupna svima koji se dive istinskom aikidou O-Senseia. U prikladno vrijeme, gospodine Pranin, zamoliti ću vas da objavite najavu u svom časopisu.

Koji su vaši budući planovi?
To je jednostavno. Nastaviti ću slijediti Saito Senseia s jednakim entuzijazmom i vjernošću kao i uvijek, te pokušati napraviti što god je moguće da potaknem druge na istu stvar.

Možete li nam reći o aikido organizacijama u Italiji i njihovim grupama?
U Italiji, kao i u većini zemalja, postoje različite federacije. Glavne uključuju talijanski Aikikai, koji je glavna Aikikai organizacija u Italiji. Nominalni predsjednik je Hiroshi Tada Sensei, ali su to zapravo Yoji Fujimoto Sensei i Hideki Hosokawa Sensei, oboje šesti danovi, koji živjeli u Italiji mnogo godina. Ta organizacija ima najveći broj registriranih članova. Naša grupa, Iwama Takemusu Aiki Italija (UIA), vjerno slijedi učenja Morihiro Saito Shihana, i ovlaštena je i priznata od njega.

Aikido sekcija F.I.L.P.J.-a (Talijanska Federacija Hrvanja, Dizanja utega i Judoa) je u prošlosti bila povezana s raznim japanskim i talijanskim učiteljima. Posljednjih je šest godina bila pod tehničkim nadzorom Takeji Tomita Senseia.

Ki no Kenkyukai Italija ima centar u Firenci i slijedi Koichi Tohei Senseia. Nemaju veliki broj članova, ali su vrlo aktivni, osobito na sjeveru zemlje. Unione Aikido Kobayashi (UAK) je grupa koja, kao što joj ime kaže, slijedi Hirokazu Kobayashi Senseia i posebno je aktivna na jugu Italije.

Na posljetku, Lega Italiana Aikido (LIA), grupa povezana s Europskom Aikido Federacijom, je pod nadzorom Nobuyoshi Tamura Senseia i Motokage Kawamukai Senseia.

Kako je nastala vaša organizacija, UIA-a?
UIA je osnovana pri kraju 1970-tih kao talijanska predstavnica UEA-e (Europske Aikido Unije) predvođene André Nocquetom. U to vrijeme ja sam aktivno slijedio tog učitelja, koji je jako mnogo doprinijeo širenju aikidoa u Francuskoj. Pokrenuo sam tu grupu po savjetu Majstora Nocqueta, i u to doba imao članstvo od oko tisuću ljudi. Onda sam 1984., kako sam već rekao, upoznao Morihiro Saito Shihana, i odlučio nadalje slijediti samo njega. Od tada, UIA je napustila UEA-u i nastavlja svoju ekskluzivnu poveznost sa Saito Senseiem.

Molimo vas da podijelite s nama svoje utiske o metodama podučavanja Kawamukai Senseia, Tamura Senseia, Nocquet Senseia, i Tissier Senseia.
Kako sam mnogo vremena proveo trenirajući s Kawamukai Senseiem, mogu reći kako podučava jasno, na razumljiv način, naglašavajući fizičku pripremljenost i koordinaciju. Njegov način učenja je sličan onome Tamura Senseia. Nema se mnogo toga dodati o tom velikom učitelju koji je dobro poznat svima. Osobno, mnogo poštujem Tamura Senseia, zbog njegovih kvaliteta kao čovjeka, kao učitelja, i iznad svega zbog onoga što je postigao u Europi i drugim zemljama za razvoj aikidoa.

Za Učitelja Nocqueta mogu reći kako je bez sumnje čovjek koji posjeduje velike humane i duhovne vrline, on je filozof aikidoa. Za vrijeme njegovih poduka, osim učenja tehnika, često je pričao o O-Senseiu, događajima iz njegovog života, njegovom načinu razmišljanja i njegovoj religioznosti, kao što to rade i ostali učitelji iz Hombu Dojo-a.

Christian Tissier je, kao što znate, osoba koja je dugo vremena provela u Tokiju, u Hombu Dojo-u, s ciljem da postigne dobar tehnički nivo pod vodstvom raznih senseia. Iz osobnog iskustva mogu reći kako je za njegovu školu karakteristična znatna razina fizičkih i atletskih priprema. Ima izvanredno dobre ukee i vrlo je snažan i elegantan u svojim kretnjama. Uz to, ima neobičnu sposobnost da stvori oko sebe određeni entuzijazam koji održava jedinstvo njegovih učenika. On je, drugim riječima, iznimno karizmatičan čovjek. Također, ima brojne učenike u Francuskoj.

Koja je vaša profesija i hobiji?
Ja sam zubar i imam dvije ordinacije gdje se s velikim entuzijazmom bavim svojom profesijom otkako sam odlučio postati zubar. Zapravo, još otkako sam bio dijete, oduvijek sam želio biti ovo što sam danas.

Što se hobija tiče, imao sam ih mnogo i još uvijek ih imam mnogo. Čak i kao dječak imao sam niz zanimacija. S trinaest godina počeo sam preparirati životinje i oduševljeno se bavio time osamnaest godina. Ostali moji hobiji uključivali su slikanje, arheologiju, skupljanje fosila i stijena, a trenutno skupljam foto-aparate. Rijetkim vikendima kada sam slobodan od aikidoa, vježbam streljaštvo. Drugim riječima, kao što vidite, volio sam i volim mnogo stvari. Vjerujem kako je život, makar kratak, vrlo lijep i trebao bi se živjeti uživajući ga u svakom trenutku. Možda je stoga što o životu mislim na taj način uzrok tome što toliko volim aikido kao veličanstveno sredstvo bivanja u skladu sa ljudskim bićima i svime što nas okružuje.

Na kraju, hoćete nam reći koje dublje značenje za vas ima aikido?
Odgovor na ovo pitanje zahtjevalo bi veliki prostor. Mogu kratko reći kako aikido smatram iznad svega razumnom, potpunom i iznimno efikasnom i inteligentnom borilačkom vještinom. U ranim stadijima treninga ljudi bivaju zavedeni ljepotom, težinom i harmonijom tehnika. Ipak, pažljivi promatrač će uvidjeti malo po malo fizičke i geometrijske principe formi. Napredujući u proučavanju ove fascinantne vještine, trenirajući istovremeno i taijutsu i jo i ken (kao što je O-Sensei želio), čovjek zaista počinje shvaćati značaj takemusu aiki-a kao borilačkog izvora vještine i načina kojim se ostaje u skladu, prvo sa samim sobom, a onda, u širem smislu, s onima oko nas. Iznad neosporive borilačke vrijednosti aikidoa želio bih naglasiti njegov obrazovni i duhovni potencijal za današnju mladež, koji žive u materijalističkom i natjecateljskom svijetu i skloni su promatrati druge ljude kao moguće neprijatelje i suparnike. Aikido, sa svojim principima stapanja i mogućnosti odvoda negativne energije kojoj se u pozitivnom smislu opire, istovremeno poštujući i čuvajući živote drugih ljudi, bez sumnje je čudesno sredstvo – darovano od O-Senseia – da nadiđemo vlastiti negativni ego.

Profil Paolo Corallinia
Rođen 1952. Peti dan Iwama-ryu. Prvi put učio aikido 1969. godine pod Motokage Kawamukaiem. Putovao u Japan 1984. kada postaje učenik Morihiro Saitoa. Pomogao uvođenju i predstavljanju Saito Senseia i njegovog aikidoa u Europu. Predsjednik Unione Italiana Aikido.

Napisao: Stanley Pranin

Preveo: Nikola Kuprešanin

 

Ceremonija ispijanja čaja

Možda jedno od najfascinantnijih umijeća vezanih za samuraje je cha no yu, tj, ceremonija čaja. Općenito postoji možda samo nekoliko aktivnosti koje su toliko misaone te tako temeljito pročišćavane i usavršavane a da su razvijane u toliko burnim vremenima. Komplicirana a opet jednostavna,  jasna a opet duboka, ceremonija čaja na mnogo načina nije metafora samo za samurajske ideale već i za sami Japan.
Čaj je postao popularan u Japanu tokom ranog Kamakura perioda, ponajviše zahvaljujući monahu Eisai-u (1141 – 1215). Pedesetak godina poslije Zen svećeniku po imenu Dai-o (1236 – 1308) je po povratu iz Kine sa sobom donio i znanje o ceremoniji ispijanja čaja koju su prakticirali kineski Zen samostani. Monasi su usavršavali ovo umijeće sve dok svećenik Shuko (1422 – 1502) nije prezentirao ceremoniju japanskom šogunu Ashikagi Yoshimasi. Yoshimasa je prihvatio ceremoniju trenutačno, te je od tog trenutka postala i svjetovna.
Isprva, u ceremoniju se upuštalo samo plemstvo, kako je čaj sam po sebi u to vrijeme bio eliksir za visoku japansku klasu. Sen no Rikyu je to promijenio. Trgovac iz Sakai-a, Rikyu je izučavao ceremoniju čaja po elegantnom Ashikaga stilu. S vremenom je odbacio učenja ove škole u zamjenu za potpuno drugačiji pristup. Ceremonija čaja razvijana za usluživanje plemstva, te se profinjenim kineskim posuđem i velikim naporima nastojalo ne uvrijediti gosta višeg statusa. U vlastitoj izvedbi, Rikyu je zamijenio skupocjeno posuđe jednostavnim, praktičnim, te je gizdave plemićke kuće za ispijanje čaja zamijenio običnim Soan kolibama. Jednini ulaz u Soan je bio kroz malena vratašca (nijiriguchi) tako da su gosti ulazili puzeći. To je bila namjerna ponizna gesta namjenjena stvaranju dojma jednakosti. Tipični je Ashikaga stil kuće za razliku od Soan kuća podrazumijevao vrata za posebne goste.. Rikyu je želio stvoriti ceremoniju slobodnu od socijalnih i političkih klopki, premda u tome nije u potpunosti uspio. Naime, kako je RIkyu gradio svoje ime, istovremeno je to činio i vrhovni vojni zapovjednik Oda Nobunaga putem teritorijalnog širenja, te su im se putevi susreli. Nobunaga, amater u ceremoniji čaja, je nastojao okružiti se na svaki način ljudima vičnim cha no yu-u, te su mu se tako 1575. g. priključili Imai Sokyu, Tsuda Sogyu ali i Sen no Rikyu. Veliki Nobunaga se čak i borio ne bi li došao do vrijednih  predmeta važnih u ceremoniji čaja, koje je s vremena na vrijeme poklanjao svojim generalima kao nagrade.

caj1

 

Nobunaga je ubijen 1582. g. a Rikyu je s vremenom postao bliski suputnik Toyotomi Hideyoshia, drugog od tri ujedinitelja. Kao i Nobunaga, Kieyoshi je izuzetno cijenio Rikyu-a i ceremoniju. Usprkos tome, njihova razmišljanja o ceremoniji se se često razilazila. Rikyu je negodovao zbog Toyotomijevih iskorištavanja ceremonija za javna zborišta o političkim temama što je doživljiavao uznemirujuće pa čak i poništavajuće za harmoniju ceremonije. Organizirao je velika okupljanja, tražio je poznate predmete, premda se u samom prakticiranju ceremonije držao Rikyuovih uputa. Na kraju, zbog nepoznatog razloga, Rikyu je pogubljen po Hideyoshievoj naredbi, ali ne prije negoli je ostavio trajni trag na ceremoniju ispijanja čaja, koja se kroz Edo period proširila kroz sve građanske klase.

Sama ceremonija odvijala se u posebnim kućicama (chachitsu) konstruiranim kako bi se u njima odvijala svećanost. Gosti su ulazili kroz nijiguchi, a ukoliko su bili samuraji, ostavljali su mačeve pred ulazom (još jedna gesta stvorena od Rikyu-a u svrhu izjednačavanja svih sudionika ceremonije), dok je poslijednji gost zatvarao vrata za sobom. Predmeti u maloj prostorijici (tokonoma) su bili tako raspoređeni da su gosti koji su ulazili, prvo nailazili na viseći svitak koji je visio sa stropa sobice. Ispisani kaligrafijom, tekstovi su bili kratki te jednostavne tematike: “Honrai mu Ichibutsu” (U početku nema ničega). Kako je svitak bio pažljivo odabran od strane domaćina u skladu sa ozračjem ili godišnjim dobom, gosti su po običaju provodili neko vrijeme diveći se svitku. Nakon toga su svi posjedali oko malog ognjišta u središtu prostorije.
Domaćin je ulazio tek tada. Glavni gost se zahvalio na pozivu te ga pristojno ispitivao o svitku ili nekim drugim predmetima u sobi ukoliko ih je bilo. Međutim razgovori koji su se vodili bili su kratki i jasni, te se smatralo nepristojnim započinjati temu koja nije vezna za svećanost. Glavni gost je tada posluživao lagani obrok (kaiseki) koji je morao biti ugodan kako vizualno tako i okusom. U to vrijeme, posluživao se i sake**. Posluživali su ga u skromnim količinama, iz plitkih posuda nakon čega je slijedilo voće ili lagani desert. Gosti su tada izlazili iz sobice, dok ju je domaćin zamjenjivanjem svitka na ulazu jednim cvijetom iz vaze pripremao za ispijanje čaja. Kada su se gosti vratili, domaćin je grijao vodu u željeznom kotliću te je ispirao i brisao čajnik i pribor. Fino usitnjeni čaj je kuhao u čajniku tako da ga je u stavljao u “spremnik” od bambusa (imao je funkciju današnjih vrećica za čaj koje se stavljaju u čaše), izmiješao je čaj bambusovom mješalicom dok mu površina ne bi postala lagano pjenušava, te ga je posluživao gostima.

 

caj3 caj2

 

Posluživale su se dvije vrste čaja. Koicha koji je bio službeniji, gušći i gorči, te usucha, rjeđa i neslužbena vrsta čaja. Koicha se služio prvi. Svi su gosti pili malu količinu iz iste posude. Kasnije tokom ceremonije, usucha se posluživalo u zasebnim posudama. Posude za ispijanje su se razlikovale u dizajnu u skladu sa domaćinom ali i godišnjim dobom. Zimske posude bile su dublje te su omogućavale da čaj ostane dulje topao, dok su ljetne pliće i šire kako bi se čaj brže hladio.
Tijekom ceremonije, domaćin i gosti su težili osjećaju smirenosti. Svećenik Takuan je pisao o pripremama za ceremoniju te je rekad: “I neka sve bude u skladu sa namjerom da u ovoj sobi možemo uživati u potocima i kamenju kao što činimo spram rijeka i planina u prirodi, kako bi smo cijenili razne ugođaje i čustva nagoviještena od snijega, mjeseca, i drveća i cvijeća, dok prolaze kroz promjene tokom doba, nastajući i nestajući, cvjetajući i venući. Kako su gosti dočekani sa dužnim poštovanjem, pažljivo slušamo kipuću vodu u čajniku, koja zvuči kao povjetarac koji prolazi kroz borove iglice i zaboravlja sve svjetske tuge i brige…”
Sen no Rikyu je ovo ostavio kao posljednji savjet u nizu od “Sto pravila za cha no yu”: “Premda se možeš držati ovih pravila i katkada ih prekršiti, i premda ih ne uzimaš za ozbiljno, nemoj ih potpunosti zaboraviti.”

** sake – danas jako puno ljudi misli da je sake rižina rakija dok je ustvari rižino vino sa kojih 15-ak posto alkohola