Što je aikido?

paolo-long

Aikido je japanska borilačka vještina koja koristi timing, međuprostor i energiju napadača kako bi ga izbacila iz ravnoteže i kontrolirala napad.

Osnivač aikida je Morihei Ueshiba (O’Sensei) koji je razvio ovu plemenitu borilačku vještinu čija filozofija naglašava važnost poštovanja prema svim živim bićima i nastojanje da se protiv nasilja bori nenasiljem, kroz aikido.

Primjena aikida u životu može se u svojoj najjednostavnijoj formi opisati kao efikasan oblik samoobrane, a u svom najfinijem obliku predstavlja plemenitu životnu filozofiju koja se zalaže za nenasilno razrješenje sukoba.

Zašto vježbati aikido?

Zbog toga što redovitim vježbanjem ove plemenite borilačke vještine, djelujete pozitivno na mnoge fiziološke, intelektualne i duhovne aspekte svoga bića.

Pokreti koji se koriste tijekom vježbanja aikida djeluju pozitivno na razvoj koordinacije, fleksibilnosti, kao i bolje ravnoteže i bržih refleksa. Energična vježba, koja je koncipirana na način pogodan za podučavanje polaznika svih dobnih skupina, razvija fizičku spremnost na izbalansiran i fleksibilan način.

Obzirom da se aikido trenira uglavnom s partnerima (koji se tijekom treninga neprestano izmjenjuju), kod polaznika se također razvija posebna svijest i osjećaj za drugog čovjeka kao i samopouzdanje.

Aikido pomaže polaznicima da razviju poštovanje prema sebi i drugima, predanost, ustrajnost, skromnost, kao i spoznaju vlastite vrijednosti. Sve je to usko povezano s čitavom filozofijom aikida koja se također spoznaje i usvaja ustrajnim vježbanjem aikida. Za ozbiljno i učinkovito studiranje aikida nužno je potrebno trenirati u odgovarajućoj poticajnoj atmosferi, koja se postiže prethodnim upoznavanjem polaznika s pravilima ponašanja u dojo-u

Kratki životopis O’Senseia, Moriheia Ueshibe: 1883. – 1942.

424482_458452874218720_868473540_n

Morihei Ueshiba rođen je 14. prosinca 1883. u gradu Tanabe u pokrajini Wakayama. Od 1912. do 1919. živi na Hokkaidu i tamo upoznaje Sokaku Takedu, majstora Daito Ryu aikijujutsua i postaje njegov učenik. Najveći utjecaj na današnju tehničku formu imao jeDaito Ryu aikijujutsu. Među ostalim utjecajima borilačkih vještina na aikido Moriheia Ueshibe također ubrajamo Tenjin Shinyo Ryu jujutsu, Yagyu Ryu jujutsu i Kodokan judo.

Godine 1919. upoznaje Onisaburo Deguchia, karizmatičnog duhovnog vođu Omoto religije. Ueshiba seli u Ayabe, centar Omoto religije, u blizini Kyota gdje boravi od 1919. do 1927. U Tokyo se seli 1927., a njegov se prvi trajni dojo otvara 1931. godine.

Od vremena vježbanja s majstorom Takedom, pa sve do 1935. godine, Ueshiba aktivno podučava Daito Ryu aikijujutsu tehnike. Također dodjeljuje diplome iste škole. Od 1935. nadalje, Ueshiba više nije vježbao pod majstorom Takedom, ali je i dalje podučavao Daito Ryu tehnike u modificiranoj formi. Naziv koji se najčešće koristi za ovajprijeratni stil vještine Moriheia Ueshibe, naziva se Aiki Budo. Na prijeratnim je filmskim snimkama (Aiki News “Aiki Budo”) vidljiv razvoj Ueshibine borilačke vještine koja objedinjuje dinamiku, moćne tehnike i gracioznost pokreta. Evidentna je energična, jasna i snažna tehnička forma kao i utjecaj vježbi s oružjem u demonstriranoj juken (bajonet) tehnici. Mnoge su sličnosti s takvim tehnikama vidljive u Aiki-jo tehnikama Iwama Ryu škole.

Oružje

Godine 1937., Ueshiba i njegov učenik Zenzaburo Akazawa, službeno se priključuju školi mača, Kashima Shinto Ryu, smještenoj u gradu Kashima u pokrajini Ibaraki. Ueshiba poziva njihove instruktore da redovito podučavaju u Iwami (također u pokrajini Ibaraki). Forme mača te škole, temelj su Aiki ken tehnika karakterističnih za aikido. Što se tiče razvoja jo tehnika kakve je podučavao O’Sensei, izvor tehničkih utjecaja nije toliko jasan. Stanley Pranin, aikido povjesničar i glavni urednik časopisa Aiki News / Aiki Journal, smatra da je Aritoshi Murashige, jedan od ranijih Ueshibinih učenika, ponekad vježbao jo u Kobukan Dojou u ranim 30-tim godinama. Murashige je učio Katori Shinto Ryu u sklopu Kobudo Kenkyukai u Kodokanu. Vjeruje se da je to moglo imati utjecaja na Osnivačeve jo tehnike. Također se smatra kako postoji povezanost s O’Senseijevim proučavanjem rada s oružjem kao što su yari (koplje), juken (bajonet) i naginata (helebarda). Pokreti O’Senseijevih jo tehnika također podsjećaju na tehnike mačem. Spomenuti utjecaji su u kombinaciji s jedinstvenim Ueshibinim konceptom tai sabaki (kretanja tijela) najvjerojatnije najviše utjecali na stvaranje i razvoj jo tehnika kakve poznajemo danas u sklopu Iwama Ryu škole aikida.

1942. – 1969.

Godine 1942., Ueshiba seli u Iwamu u pokrajini Ibaraki, smještenu sjeveroistočno od Tokya u ruralnu sredinu. Miran život u Iwami omogućio je Ueshibi da se posvetimeditaciji, treningu i obrađivanju zemlje. Tamo je za vrijeme jednog od najmračnijih perioda ljudske povijesti, razvijao borilačku umjetnost koja zagovara mir i razumijevanje među ljudima. Tijekom ranih godina u Iwami Ueshiba se ozbiljno posvetio učenju tehnika mačem i štapom. Proučavajući ih i trenirajući, njegova je borilačka umjetnost poprimila formu opsežne Budo vještine koja se sastojala od vježbi sa i bez oružja. O’Sensei je u Iwami živio u dodiru s prirodom, u blizini šume, daleko od gradske buke, intenzivno vježbajući i neprestano usavršavajući svoj aikido do kraja života.

“Godine provedene u Iwami bile su ključne za razvoj suvremenog aikida (Iwama Ryu aikida). Slobodan kao nikada prije da se s potpunom koncentracijom posveti Budo učenju, Morihei se predao intenzivnom treningu i molitvi u nastojanju da nastavi usavršavati borilačku vještinu koja se zauzima za postizanje nenasilnog razrješenja sukoba.”
(Takemusu Aikido vol. 1, ur: Stanley Pranin.)

Osnivač je preminuo 1969. godine, ostavljajući Morihiru Saitu svoj “Aiki Shuren Dojo” iAiki Jinja (Aiki svetište). Tako je na Saito Senseia bila prenesena odgovornost da se zaštite i sačuvaju učenja i duh aikida.

 

Takemusu aiki

circletrianglesquare

 

Takemusu aiki!

Zasigurno neću ni pokušati objasniti ovaj visoko spiritualni pojam, ali bih vam želio ispričati osobnu anegdotu o tome kako sam s njime došao u dodir.

U kasnim 80-im, kad sam po prvi put došao u Ibaraki Dojo u Iwami učiti Aikido od Saito Sensei-a, imao sam vrlo malo iskustva u toj vještini. Pošto sam od više različitih Aikido učitelja u Njemačkoj prisvojio veći broj ideja o Duhu Aikida, bio sam u potrazi za pravom istinom koju bi mi mogao dati jedino najbliži učenik O’Sensei-a Ueshibe, Saito Morihiro Sensei. Nažalost nisam dobio to saznanje, Saito Sensei je čak odbijao govoriti išta o spiritualnoj strani Aikida. Svako tu i tamo bi nam dao kratku demonstraciju svog čudesnog Takemusu Aikida te bi uvijek završio sa osmjehom govoreći: « To je tehnika, ne magija! Ha, ha.»

Uistinu moram priznati da sam u početku gledao na Saito Sensei-a kao na neobrazovanog željezničkog radnika koji nije mogao shvatiti spiritualno učenje O’Sensei-a. Tako moja glad za spiritualnom pozadinom Aikida još nije bila utažena. Jedina veza koju sam imao je bila «To je tehnika, ne magija! Hahaha…» , vjerujte mi bila je to poprilično teška tehnika. Kao bivši Karateka, sumnjao sam da je moja odluka da pređem na Aikido bila dobra za moj daljnji budo život.

Jedan dan, tražeći kroz knjige i papire koje su prošli uchi deshi ostavili u chisai shokudo-u (maloj kuhinji) dojo-a, našao sam razglednicu koju je napisao jedan učenik drugima koji su ostali u Iwami: Pokazivala je 2 svetca koji šeću svojim putem, jedan od njihje uzbuđeno govorio drugome «Vjeruj mi, Takemusu Aiki je najbolji!»

U sljedećim tjednima i mjesecima sam naučio da su ove dvije rečenice sve što mi je potrebno da doživim spiritualnu stranu O’Sensei-eva Aikida. Sljedeće što sam primjetio je da unatoč brutalnosti tehnika, kao uke ne osjećam surovu snagu. Moja nemogućnost da izvedem ispravni ukemi mi je činila tehnike brutalnima. Tada mi je Namoto Sensei, još jedan od velikodušnih i skromnih Sempai-a Iwama Dojo-a, pokazao kako izvesti pravilan ukemi u privatnim lekcijama. Tako sam shvatio da ako dobijete pravilan kihon waza treningne morate nagađati o Duhu Aikida. Sve se nalazi u tehnikama O’Sensei-a koje je Saito Sensei prenio našim Shihan-ima Paolo Coralliniju i Ulf Evansu. Sve što trebate je vjera da je vaš odabir pravilan put za vas.

Trudite se biti skromni poput Saito Sensei-a, koncentrirajte se na pravilno izvođenje tehnike, te da ispravno izvedete formu i da ju vježbate sa svim svjim duhom i tijelom.

Takemusu Aiki je neopisiv pojam sačuvan u mnoštvu tehnika koje je Saito Sensei naučio od O’Sensei-a i sistematizirao u veliko nasljedstvo nazvano Takemusu Aikido. Aikido mi je mnogo pomogao tokom ovih godina u poslu obrazovanja djece i u privatnom životu. Kad god sam suočen sa problemom kojeg ne znam riješiti, okrenem se praktičnoj strani Takemusu Aikida i odgovor se pojavi.

Sve je u tehnikama! Vježbajte i osjetite Takemusu Aikido…

 

Robert Maier, Aikido Zentrum Teising, Njemačka

                                     

Shvaćanje Potencijala Aikidoa

the-seven-virtues-of-bushido

Vrline aikidoa

Popularnost aikidoa, kako u Japanu, tako i u inozemstvu, poslijeratni je fenomen. Uglavnom su rani učenici Osnivača Moriheia Ueshibe poput Koichi Toheia, Kisshomaru Ueshibe, Gozo Shiode, Kenji Tomikia i drugih, te njihovi učenici poslije njih, zaslužni za rast vještine na međunarodnoj razini.

Koji faktori su odgovorni za široku popularnost aikidoa? Mnogi ljudi koji po prvi put promatraju vještinu, komentiraju ljepotu i gracioznost njenih tehnika. Napadač je bačen naizgled bez imalo truda, a opet, pri tom ne pretrpi neku očitu štetu. Mogućnost samoobrane kojom istovremeno štedimo napadača privlačan je filozofski i moralni koncept u svijetu u kojem se duh nasilja čini uvijek prisutan. Etička osnova aikidoa odgovara duboko usađenom ljudskom nagonu za preživljavanjem, a u isto vrijeme vještina pruža jedinstvenu alternativu nasilnim tehnikama drugih borilačkih vještina, koje u mnogih izazivaju gnušanje i moralnu odbojnost.

Na fizičkoj razini, aikido može mnogo ponuditi onima zdravstveno osvještenima. Blagodati za tijelo koje se nakupe vježbama zagrijavanja, rastezanja, bacanja i padanja su znatne. Mnogi koji treniraju aikido doživjeli su dramatične tjelesne promjene na svom putu prema rekreativnom životu.

Socijalni ambijent koji se razvija u aikido dojo-u također je važan dio treninga za mnoge koji se njime bave. Čini se kako aikido privlači široki raspon ljudi, najčešće mladih, koji se u njemu zadržavaju duže od onih koji treniraju natjecateljski orjentirane vještine. Također, mislim da se pouzdano može tvrditi kako se aikidom bavi veći postotak ženske populacije od bilo koje druge borilačke vještine. Sve to doprinosi snažnom osjećaju zajedništva. Za mnoge učenike aikidoa, dojo je produžetak obitelji ili čak zamjena za nju.

Aikido: ne-borilačka vještina

Unatoč brojnim pozitivnim posljedicama aikido treninga, vještina još uvijek nije ostvarila svoj veliki potencijal socijalnog faktora za promicanje harmonije među ljudima. Mislim da je razlog tome taj što se aikido udaljio od svojih borilačkih korijena, premda veza između to dvoje možda nije očita. Borilačka atmosfera dojo-a je ta koja dopušta učenicima razvijati realne vještine i uzdiže nivo treninga iznad pukog zdravstvenog sustava. Zanemarivanje te borilačke strane aikidoa može se djelomično objasniti i povijesnim okolnostima.

Japansko poslijeratno društvo odbacilo je militaristički mentalitet koji je zemlju odveo u Drugi svjetski rat. Unutar te nepovoljne atmosfere gdje je treniranje borilačkih vještina bilo nekoliko godina zabranjeno, borilačka priroda aikidoa je potisnuta. Kao posljedica toga, ono što je od njega preostalo, i što su prihvatili stotine tisuća onih koji treniraju, bilo je – uz nekoliko iznimaka – nešto posve drugačije od originalne zamisli O-Senseia. Tehnike se nastojalo vježbati lišene borilačkog intenziteta, i one su samo naizgled zadržale izgled borilačke vještine. Pogledajmo stoga neke faktore koji su prouzročili da aikido podbaci kao borilačka vještina.

Slabi napadi

Korijen problema, kakvim ga ja vidim, leži u slabim napadima koji su uobičajeni u aikido dojo-ima današnjice. Učenike rijetko podučavaju kako izvršiti efikasan napad, bilo da se radi o udaranju, hvatovima ili povremenim tehnikama gušenja i udarcima nogu. Situacija je nadalje pogoršana manjkom odlučne namjere ili usredotočenosti za vrijeme napada. To odsustvo čvrste namjere od strane napadača djeluje, kako na njegovo, tako i na mentalno stanje osobe koja izvodi tehniku. Unutar tih okolnosti obje strane su svjesne – makar samo na podsvjesnoj razini – minimalne opasnosti od povrede. Usredotočeni mentalni sklop, potreban za razvijanje samoobrambenih vještina, na taj način biva odsutan s treninga.

Zanemarivanje atemia i kiaia

Proučavanje Osnivačeve vještine pokazat će njegov naglasak na atemie (preventivne udarce) i kiai (borbeni povik) kao nerazdvojne dijelove tehnika. O-Senseia se moglo vidjeti kako izvodi atemie i kiai čak i na filmovima iz njegovih posljednjih godina, kada je njegov aikido postao mnogo manje fizička vještina.

Atemi i kiai idu ruku pod ruku i važna su pomoćna sredstva za zaustavljanje ili preusmjeravanje napadačevog uma i njegovo uspješno izbacivanje iz ravnoteže. Čak ako i nije upotrebljen fizički udarac, mentalni sklop koji presreće ili prekida napad vitalan je dio stanja uma u aikidou. Pa ipak, u mnogim dojo-ima danas, upotreba atemia ili kiaia imati će za posljedicu podsmijeh instruktora koji ih smatraju grubim, nasilnim sredstvima potpuno neprimjerenima vještini “harmonije”. Ova uobičajena zabluda otkriva manjak razumijevanja borilačkog porijekla vještine, i teorije i prakse Osnivača.

Nesposobnost izbacivanja napadača iz ravnoteže

Kombinacija slabih napada, izostanak atemia i kiaia u aikidou neizbježno vode do toga da onaj koji trenira pokušava izvesti tehniku bez da prvo napadača izbaci iz ravnoteže. Neodlučnog napadača koji unaprijed zna koja će tehnika biti primijenjena nije lako dovesti pod kontrolu. To uvodi trajni element površnosti u interakciju onih koji treniraju i rezultira atmosferom koja se temeljito razlikuje od one stvarnog sukoba.

Upotreba sile i “neuvjerljivih” bacanja

Logična posljedica gore navedenih propusta u treningu je izvođenje mlitavih i nepreciznih bacanja ili fiksacija. Često postaje neophodno osobi koja baca primjeniti fizičku snagu kako bi izvršila tehniku, pošto prethodno nije postignuta puna kontrola napadača. To dovodi do sudaranja i povećane opasnosti od povrede.

Alternativni scenarij je kada ni jedan od partnera ne unese bilo kakav ozbiljniji trud u tehniku i onda ono što se između njih odvija postaje malo više od puke koreografije.

Napredak onih koji treniraju u okruženju u kojem je odsutna “borilačka napetost” i gdje se ne razmatraju logični principi treninga nužno će zastraniti. Još je gore kad pojedinci, oblikovani unutar takvog okruženja, započnu gajiti iluzije kako su njihove vještine dorasle nekoj realističnoj situaciji.

Prerano fizičko propadanje instruktora

Pretpostavljam kako će se određeni dio aikido zajednice složiti sa gornjim tvrdnjama. S druge strane, tema koju se sada spremam načeti bez sumnje će potaknuti brojne kontroverze na raznim mjestima.

U svojih 40 godina bavljenja aikidom svjedočio sam kako brojni učitelji prelaze ravno iz napona snage u stanje propadajućeg zdravlja, te, u slučaju nekih, preranu smrt. Vrlo često bi sami ubrzali neizbježan proces starenja nekvalitetnim načinom života. Kako su im tijela starila, instruktori bi često prilagođavali tehnike zbog oboljenja i smanjene mogućnosti kretanja. Štoviše, prestali bi se upuštati u “daj-i-primi” vrstu treninga gdje se uloge uke-a (napadača) i nage-a (onoga koji radi tehniku) izmjenjuju. Postali su učitelji, ali bi prestali aktivno sudjelovati na treningu onako kako su to radili dok su i sami učili.

Povlačenje instruktora iz aktivnog sudjelovanja na treningu ima dalekosežne posljedice na nastavk njihovog bavljenja aikidom, bio to rezultat svjesne odluke ili ne. Prestankom vježbi zagrijavanja i padanja, podriva se razina tijelene kondicije i fleksibilnosti. Orjentacija isključivo na bacanja priziva ozlijede te doprinosi cjelokupnom slabljenju tijela i mišićnog tonusa.

Kako instruktori rijetko treniraju sa ljudima na svom nivou, nakon određenog vremena dolazi do umjetnog zastoja u napretku zbog toga što se izbor trening-partnera ograničava samo na njihove učenike, koji su u pravilu na nižoj razini od njih samih.

Ispravljanje trenutnog stanja

Da bi vratili borilačku narav aikidou u skladu s vizijom O-Senseia, treba napraviti mnogo toga što uključuje ispravljanje gore spomenutih navika slabog treniranja. Evo liste konkretnih koraka koji se mogu poduzeti, a koji bi doslovno revolucionalizirali aikido i vratili njegov veliki potencijal kao sredstva za poboljšanje društva.

Podučavanje napadačkih vještina

Prije svega, veliku pažnju trebalo bi posvetiti podučavanju odlučnog i pravilnog napadanja s izraženom namjerom. To bi moglo zahtjevati od nekih učitelja da krenu na treninge drugih borilačkih vještina kako bi i sami stekli potrebna znanja.

Kakvu vrstu napada bi trebalo uvesti u aikido dojo? Takvu odluku trebalo bi prepustiti instruktoru koji podučava. Mislim kako bi osnovne udaračke vještine karatea, boksa i drugih sofisticiranih vještina trebalo uzeti u obzir.

Također, učenici bi se trebali upoznati barem s osnovama udaraca nogama. Iako manje česti, vrlo je lako sresti se s njima u realnoj situaciji.

Učenje obrane od udaraca nogom također pomaže da se nadiđe uobičajeni problem slabog perifernog vida. Primjerice, početnici često previše pažnje predaju vidljivom, početnom aspektu napada – obično udaracu ili hvatu – ne shvaćajući kako postoji mogućnost drugog napada. Kad učenici nauče kako moraju uzeti u obzir još jedan napad koji bi mogao naići, poput udarca nogom, stanje budnosti i spremnosti se povećava.

Učenje ispravnog udaranja nogom također će popraviti i sposobnost padanja, zato što su padovi iz tih udaraca teži i opasniji. Tome bi trebalo polako pristupati zbog velike opasnosti od ozlijede.

Među postojećim aikido stilovima, Yoseikan Aikido kojeg je razvio Minoru Mochizuki služi se ovom vrstom eklektičnog pristupa i uključuje elemente nekoliko vještina. Učenici ovog stila za vrijeme svog treninga podučavaju se osnovama karatea, judoa i vještinama s oružjem.

Uz ovo navedeno, netko možda poželi uvesti napade koji uključuju oružja – kako ona s oštricama, tako i ona bez njih. Treniranje s oružjem je korisna metoda za podučavanje važnosti maai-a (ispravne distance) u različitim okolnostima, a koristan je također i zbog mnogih drugih razloga. Kurikulum Iwama Aikidoa Morihiro Saita primjer je sistematičnog pristupa treningu s oružjem.

Krajnji rezultat unaprijeđivanja kvalitete napada biti će veća usredotočenost za vrijeme treninga i stvaranje atmosfere ozbiljnosti i poštovanja prema trening-partneru. Rizik koji je uvijek prisutan u treninzima borilačkih vještina bit će jasno izražen i poduzet će se potrebna briga za izbjegavanje ponašanja koje može dovesti do ozlijede.

Ponovno uvođenje atemia i kiaia

Upotreba atemia i kiaia trebala bi biti vraćena i poticana u aikido dojo-ima. Atemii i kiai su iznimno važni jer onome koji trenira mogu omogućiti da nadiđe fizičku ili brojčanu nadmoć u stvarnom životnom okršaju. Oni su neprocjenjiva pomoć pri neutraliziranju i izbacivanju protivnika iz ravnoteže. Omogućavaju da se aikido tehnike primijene protiv smanjenog otpora i bez upotrebe sile.

Trebalo bi biti moguće atemi ili kiai primijeniti gotovo u svakom trenutku za vrijeme izvođenja tehnike, a ne samo na početku. Učenici bi trebali biti trenirani tako da u svakom trenutku prepoznaju rupe u protivnikovoj obrani. Shoji Nishio je vještinu atemia razvio do visokog stupnja i njegova borilačka forma aikidoa dobar je primjer za to.

Na višem nivou, atemii čak i ne trebaju imati fizičku pojavu. Napredni majstor, dok god mu je na umu presretanje napada, može postići efekt atemia kroz suptilne tjelesne kretnje. Pogledate li pažljivo filmove s O-Senseiem vidjet ćete taj princip na djelu, koji je ključan za takozvana bacanja “bez dodira”.

Držanje napadača izvan ravnoteže

Važnost izbacivanja napadača van ravnoteže i održavanje kontrole od početka tehnike do odlučujućeg trenutka, koji uključuje bacanje ili fiksaciju, temeljni je, a opet često zanemareni dio aikidoa. Nerijetko sam viđao kako učenike podučavaju tehnike u kojima se napadač izbaci iz ravnoteže samo da bi mu se ona opet vratila natrag neposredno prije bacanja.

Za odrediti je li uke izvan ravnoteže, dovoljno je samo promotriti njegov centar. Učenici bi trebali stalno biti svjesni parterovog centra, tako da znaju jesu li im tehnike efikasne.

Prije prelaska na sljedeći dio moram spomenuti kako je, kada prisustvujete aikido demonstracijama, zanimljiva vježba promatrati kretnje ukea umjesto nagea. Ukoliko je ukeova ravnoteža kontrolirana kroz čitavu tehniku, znate da gledate pravog majstora.

Tjelesno držanje i kontrola disanja

Dodatne stvari koje su često previđene u treningu aikidoa su disanje i ispravno držanje tijela. Nage bi trebao paziti na dobar stav i zadržati ravnotežu tijekom čitavog izvođenja tehnike.

Stjecanje navike ispravnog disanja rijetko je naglašeno u dojo-u. Stimulacijom disanja moguće je kreirati i održati unutarnji tjelesni ritam koji će smanjiti iscrpljivanje i olakšati smirenost pod stresom uslijed intezivnog treninga. Dok učimo opažati vlastito disanje također razvijamo sposobnost “čitanja” protivnikovog disanja. To je korisno za predosjećaj namjere i trenutka napada još prije nego je ovaj stvarno započeo.

Instruktori bi trebali više trenirati

Najčešći razlog koji instruktori aikidoa navode za prestanak normalnog treniranja u dojo-u su ograničavajući učinak starenja i nakupljenih ozlijeda. Nitko nije u stanju izbjeći zub vremena i posljedice tjelesnih trauma intenzivnih aikido treninga.

No, to ne znači kako instruktori ne mogu nastaviti trenirati unutar svojih vlastitih mogućnosti i po svom ritmu. Po mom viđenju ključni faktor je nastaviti vježbanje rastezanja, zagrijavanja i padanja, koliko je god to moguće. To se ili radi ili ne radi!

Osnivač je održavao gipkost čak i u 80-tim godinama života, te je bio u stanju raditi špagat. Također, na jednom od sačuvanih filmova vidimo kako u svojoj 79. godini kao uke pada jednom dijetetu.

U brojnim kobujutsu školama običaj je učitelja i starijih učenika da zauzmu uloge napadača i padaju mlađim učenicima. To možete vidjeti pogledate li neku demonstraciju klasičnih borilačkih vještina. Zamislite na trenutak koliko bi se stvari izmijenile, kada bi vrhunski aikido učitelji za vrijeme demonstracija mogli i željeli stvarno padati za svoje učenike! Ima li bojeg načina instruktoru da ubrza napredak svojih učenika?

Istinski vjerujem kako je, prihvaćanjem ovdje iznesenih prijedloga, moguće bavljenje aikidom produžiti za dobrih deset godina. Za otprilike 20, reći ću iz vlastitog primjera da li se isplatilo!

Treniranje drugih vještina

Treniranje drugih borilačkih vještina jedna je od najpozitivnijih stvari koje bi trebali razmotriti i instruktori i učenici. Ovdje se također možemo povesti primjerom O-Senseia koji je tijekom svog života proučavao brojne borilačke vještine. Sa slavnim kendo instruktorom ugovorio je brak svoje kćeri i dozvolio formiranje kendo grupe u starom Kobukan Dojo-u. Sa 54 godine, Osnivač se upisao u Kashima Shinto-ryu, klasičnu školu nekoliko stoljeća duge tradicije. Razvijajući aiki ken mnogo se oslanjao upravo na kurikulum Kashima Shinto-ryu-a. O-Sensei je također pozivao učitelje drugih vještina da održe demonstracije u Aikikai Hombu Dojo-u. Bio je uvijek spreman pažljivim promatranjem “ukrasti tehnike” drugih majstora.

Jedan od glavnih razloga godišnjih održavanja Aiki Expo-a, pod sponzorstvom Aikido Journala, ohrabrivanje je i poticanje uzajamnog treninga između različitih grupa.

Zaključak

Pokušao sam objasniti kako je ono, što je u svijetu prihvaćeno kao “moderni aikido”, zapravo permutacija originalnih zamisli na kojima se temelji aikido Osnivača. Zbog značajnog širenja vještine u poslijeratnom Japanu i izvan njega, te vremenskom odmaku većem od pet desetljeća, izmijenjeni oblici aikidoa danas su postali mjerilo. Pretpostavka je većine kako su ti novi pristupi odraz Osnivačevih vlastitih namjera, što najčešće nije istina. Najveći broj kritika na račun aikidoa danas postoji zato što se njegovi moderni oblici ne drže Osnivačevih osnovnih propisa. Prijedlozi ponuđeni u ovom tekstu mogli bi, ukoliko ih usvoji većina aikido zajednice, doprinijeti značajnoj izmjeni kvalitete vještine i načinu na koji je doživljavaju skeptici izvan nje. Naša namjera je voditi prema tim željenim ciljevima daljnjim organiziranjem događaja poput Aiki Expo-a.

 

Napisao: Stanley Pranin

Published Online

Preveo: Nikola Kuprešanin

 

Seppuku Taki Zenzaburoa

old_illustration_of_takizenzaburo_seppuku_bandana
U jednom od najpoznatijih incidenata između domaćih japanaca i neciviliziranih barbara sa zapada, dogodio se 4.veljače 1868. godine. Taki Zenzaburo, časnik princa od Bizena, naredio je-iz razloga koji su kontroverzni-svojoj jedinici da otvori vatru na naselje stranaca u Kobeu(Hyogo) .Žrtava nije bilo, ali su predstavnici evropskih zemalja tražili kaznu za krivca, i sam je japanski car Meiji (živio,1852-1912, vladao, 1867-1912) odredio da Taki Zenzaburo počini ritualno samoubojstvo seppuku (harakiri). Taj događaj opisao je britanski predstavnik A.B.Mitford (Lord Redesdale), tajnik veleposlanika Vel.Brit., koji je prisustvovao Zenzaburovu samoubojstvu: «Obred što ga je naredio sam car, odigrao se noću u hramu Seifuku-ji, sjedište trupa iz Hyogoa. Iz svakog stranog poslanstva bio je upućen po jedan svjedok. Sve zajedno, nas sedmorica stranaca. Do hrama su nas doveli časnici prinčeva od Satsume i Choshua. Iako je obred trebao da bude proveden na najzatvoreniji način, slučajne primjedbe koje smo čuli na ulicama, a i mnoštvo što se poredalo duž glavnog ulaza u hram, pokazivali su da taj događaj puku nije nezanimljiv. Dvorište je hrama pružalo izvanredno šarolik prizor; vrvjelo je vojnicima što su u hrpama stajali oko velikih vatri koje su bacale blještavo svjetlo preko streha i neobičnih zabata svetih građe- vina. Uveli su nas u prostoriju gdje smo trebali pričekati dok priprava za obred ne bude dovršena: u prostoriji do nas bili su visoki japanski službenici. Nakon dužeg vremena koje se, zbog tišine koja je vladala,  činilo dvostruko dugim, Ito Shunsuke, privremeni guverner Hyogo prefekture, došao je i popisao naša imena te nas obavijestio da će s japanske strane prisustvovati sedam kenshi, svjedoka. On i još jedanslužbenik predstavljali su cara; dva kapetana Satsuma pješadije i dva kapetana pješadije Choshua, te zastupnik princa od Bizena, klana osuđenog čovjeka, upotpunjavali su broj, koji je vjerojatno tako odabran da bi se podudarao s brojem stranaca. Zatim je Ito Shunsukezapitao želimo li osuđenom postaviti kakavo pitanje. Odgovrili smo da ne želimo. Tada je slijedilo daljnje odlaganje, nakon kojeg smo pozvani da pođemo za japanskim svjedocima u hondo ili glavnu dvoranu hrama, gdje se imao izvršiti obred. Prizor je ostavljao dubok dojam.

Velika dvorana nadsvođena je visokim krovom što ga podržavaju tamni drveni stupovi. Sa stropa je visjelo mnoštvo velikih pozlaćenih svjetiljki i ukrasa koji su svojevrsni budističkim hramovima. Ispred glavnog oltara, gdje je pod prekriven lijepim bijelim hasurama bio tri ili četiri inča izdignut na tlo, bio je položen sag od grimizne pusti.  Visoke svijeće raspoređene u pravilnim razmacima širile su prigušeno tajnovito svijetlo, upravo dostatno da se vidi sve što se događa. Sedmorica su japanaca zauzela mjesto lijevo od uzdignutog poda, sedmorica stranaca desno od njega. Nitko drugi nije bio prisutan. Nakon nekoliko minuta napete neizvjesnosti u dvoranu je ušao Taki Zenzaburo, čovjek snažna stasa, trideset dvije godine star, plemenita izgleda, u svojoj ceremonijalnoj odjeći s karakterističnim krilima od konopljine tkanine kakve se nose u značajnim prigodama. Slijedili su ga kaishaku i tri časnika odjevena u jimbaori ili ratni ogrtač optočen zlatnim tkivom. Dužnost  keishakua je dužnost gentlemana: u mnogo slučajeva izvršava je rođak ili prijatelj osuđenog, i odnos među njima bliži je u odnosu poglavara i sekundanta negoli žrtve i krvnika.U ovom je slučaju kaishaku bio učenik Taki Zenzaburoa, i među njima samima izabrali su ga Takijevi prijatelji zbog njegove vještine u mačevanju.

S kaishakuom koji mu bijaše slijeva, Taki Zenzaburo je polako prišao japanskim svjedovima i obojica su im se poklonila; tada,  približivši se strancima, pozdravili su nas na isti način, možda čak i s više smjernosti: u oba je navrata pozdrav ceremonijalno uzvraćen. Polako i  s visokim dostojanstvom osuđeni se čovjek popeo na izdignuti dio, dva puta se ničice prostro ispred glavnog oltara i sjeo na japanski način (tako da mu koljena i nožni prsti dodiruju tlo i da tijelo počiva na petama; u tom položaju, koji je položaj poštovanja, ostao je do svoje smrti) na sag okrenut leđima glavnom oltaru, dok je kaishaku čučnuo njemu s lijeva. Tada je pristupio jedan od trojice prisutnih časnika, noseći stalak poput onoga što se upotrebljava u hramovima za žrtvovanje, na kojem je zamotan, ležao wakizashi, kratki mač, devet i pol inča duljine, šiljka i oštrice poput britve. Njega je, bacivši se ničice, pružio osuđenom čovjeku, koji ga je prihvatio s poštovanjem, podigavši ga  objema rukama do svoje glave, i stavio ga ispred sebe.

…Poklonivši se još jednom, Zenzaburo je pustio da mu gornji dio odjeće klizne do opasača i ostao razodjeven do pasa. Brižljivo, kao što je to običaj, zavio je rukave ispod koljena da bi spriječio da se ne sruši unatrag, što bi bila sramota, naime, Japanac plemenita roda ili samuraj trebalo je da umre u padu prema naprijed. Promišljeno, mirne ruke, uzeo je mač što je ležao pred njim; gledao je na nj s čežnjom, gotovo s odanošću; na trenutak se činilo da posljednji put sređuje misli a zatim si je zario mač duboko ispod pasa s lijeve strane, vukao ga polako kroz trbuh na desnu stran i, zakrenuvši ga u rani, povukao je kratki rez prema gore. Za vrijeme tog čina od kojeg čovjeku pozlije, nije mu zadrhtao ni jedan mišić na licu. Kad je izvukao mač nagnuo se prema naprijed i ispružio vrat; izraz boli po prvi je put prešao preko njegova lica, ali nije izustio ni glasa. Tog trenutka kaishaku koji je, stalno čučeći uza nj, budno motrio svaki njegov pokret, skoči na noge, zadržavši  na sekundu svoj mač u zraku; zatim bljesak; težak, ružan,  mukao tutanj, prasak pada; jednim je udarcem glava odsiječena od tijela. Slijedila je mrtva tišina, prekidana tek groznim šumom krvi što je klokotala iz nepomične mase pred nama, koja je samo trenutak prije bila hrabar i viteški čovjek. Bilo je strašno. «Kaishaku se duboko poklonio, obrisao svoj mač komadom papira koji je ,u tu svrhu, bio pripravio, i povukao se s izdignutog poda; a okrvavljeni mač svečano je odnesen, krvavi dokaz egzekucije.»

Tada dva careva predstavnika odu do svojih mjesta i prešavši na drugu stranu gdje su sjedili stranci pozovu nas da posvjedočimo da je smrtna kazna nad Taki Zenzaburom vjerno bila izvršena.Obred je završio i mi smo napustili hram. Obred kojemu su mjesto i sat dali dodatnu svečanost, bio je od početka do kraja ispunjen onim posvemašnjim dostojanstvom i skrupuloznošću u detaljima koji su izrazite značajke postupaka japanaca visokog društvenog položaja; a važno je da se ovo spomene,  jer sa sobom povlači uvjerenje da je mrtav čovjek bio zaista časnik koji je počinio zlodjelo, a ne kakva zamjena. Iako nas se strašni prizor duboko dojmio ,bio je nemoguće da istodobno ne budemo ispunjeni divljenjem prema čvrstom i muževnom ponašanju patnika a i prema hladnokrvnosti s kojom je kaishaku izvršio posljednju dužnost prema svome gospodaru. Ništa ne bi mogli jače pokazati snagu odgoja. Samuraj, gentleman vojničke klase, od svojih najmlađih godina uči gledati na harkiri kao na obred u kojem će jednog dana, možda i on biti pozvan da sudjeluje kao izvršilac ili sekundant. U obiteljima starog kova, koje drže do baštine  drevnog viteštva, dijete se podučava u obredu i sprijateljuje s idejom časnog iskupljenja od zlodjela ili očišćenja od sramote. Ako dođe trenutak, on je na nj pripravan, i smjelo prihvaća patnju od koje mu je pravodobni odgoj oduzeo polovicu strahote. U nekoj drugoj zemlji, čovjek uči da posljednje iskazivanje odanosti prema prijatelju može biti i to da mu bude krvnikom?»

Usprkos divljenju prema Zenzaburovoj hrabrosti i čvrstini, Mitford u daljnjem tekstu ipak smatra da je kazna bila zaslužena i da je ispravno postupljeno što strani predstavnici nisu tražili da Zenzaburo bude pomilovan. Takav ni čin, misli on, »doduše mogao proizvesti željeni učinak među civiliziranijim klanovima, ali bi mogao biti krivo shvaćen – kao slabost ili strah – od onih koji su primitivniji i koji osobno još ne poznaju strance.»

* Izvori:Devide,Japan,tradicija i suvremenost,Zagreb,1978.,
str.135-140;Pinguet,Dragovoljna smrt u Japanu,Sremski
Karlovci,1990.,str.159,160;

 

by nihonkichigai

 

Sakura

882640-sakura-flowers

Procvat trešnje (sakura) je jedno od najviše zadivljujućih i zanimljivih spektakla prirode koji se mogu vidjeti u Japanu, i smatra se najdirljivijim fenomenom same ljepote.

Događa se na proljetni ekvinocij i postaje simbol renesanse, ljepote i moći regeneriranja. Štoviše, u Japanu procvat trešnje događa se prije procvata riže koja je od vitalne važnosti za tu zemlju, stoga daje važnu informaciju o budućoj sjetvi, i na taj način postaje simbol prosperiteta i veličajnosti za sam Japan.

Tijekom obreda vjenčanja poslužuje se infuzija pupoljaka drva trešnje, da bi se poželjela vječna sreća.

Ovaj smisao prosperiteta i sreće ovozemaljskog postojanja slikovito predočuje izvanvremensko blaženstvo. Osobine sakure su duboko povezane uz japansku vitešku tradiciju.

Kao simbol nevinosti (čistoće) i integriteta, sakura opravdano predstavlja viteški ideal i Bushi (vitez). Otkinuta od grane, umire kad je na vrhuncu svoje veličanstvenosti, zato je sakura samurajski amblem (simbol) savršenstva. Jednako tako, samuraj, jedan nekorumpirani čovjek koji utjelovljuje tako plemenite osobine kao nevinost, pravednost, lojalnost, odanost, hrabrost, vjeru u jedan ideal, ostavlja svoj život padom na bojnom polju u cvijetu svoje mladosti.

Slijedeća uzrećica je u Japanu vrlo poznata: «Hana wa sakura gi, hito wa bushi» – (najbolji) cvijet sakura, (najbolji) čovjek samuraj.

Sakura, tako trenutni i krhki cvijet, rano zameten vjetrom, ali čija ljepota ostaje nedirnuta, predstavlja simbol najuzvišenije smrti, daleke od ovozemaljskog bogastva i nesigurnosti postojanja.

Plod trešnje je simbol samurajskog poziva i sudbine na koju bi trebao biti spreman: da otvori crveni pupljak trešnje keko bi došao do njezine tvrde koštice ili, drugim riječima, da žrtvuje svoju vlastitu krv i meso kako bi dostigao vrhunac ljudskog bića.

Amblem Samuraja je bio cvijet trešnje nasuprot izlazećeg sunca, kao simbol odanosti njihovih života. Saya (korice oružja) njihovih katana (mač) često su bile ukrašene trešnjama, simbolom potrage za nevidljivim slijedeći svoj unutarnji put (V.I.T.R.I.O.L.).

Cvijet trešnje, kao klasičan simbol ruže, ima pet latica. O simboličnom značenju broja 5 moglo bi se toliko pisati, no htio bih dodirnuti samo nekoliko točaka više veanih uz ovu temu.

Broj 5 zbroj je parnog broj 2 i neparnog broja 3. Broj 2 predstavlja zemaljski princip, dok broj 3 predstavlja božanski, tako da njihova suma daje uniju, sveukupnost, cjelovitost, harmoniju i ravnotežu rezultirajućeg broja. Broj 2 i 3 ne samo da predstavljaju svjetovne i duhovne principe, već i loše i dobro, smrt i život, žensko i muško, kaos i red, materijalnost i spiritualnost, okultni i manifestirni svijet. Zbog toga što je broj 5 zbroj 2 i 3, on je suma ovih suprotnih osobina koje su vezane i integrirane u univerzum.

Broj 5 vezan je uz Radosna otajstva Krunice Djevice Marije[1] (Navještenje anđela, Marijin pohod, Rođenje Isusovo, Prikazanje Isusovo, Našašće Isusovo), Žalosna otajstva (Isus se znoji krvavim znojem, Isus je bičevan i osuđen na smrt, Isus je okrunjen trnovom krunom, Isus nosi svoj križ i Isus umire na križu), Slavna otajstva (Uskrsnuće Isusovo, Uzašašće Isusovo, Silazak Duha Svetoga, Uznesenje Marijino i Okrunjenje Marijino).

Povrh toga, cvijet sa pet latica podsjeća naš um na petokraku zvijedu, čovjeka unutar pentagrama, simbola mikrokozmosa. U kineskoj tradiciji, Zemlja je shvaćena kao centar četiriju kardinalnih regija.

Japanski ezoterični Budizam čini pet orijenta, četiri kardinalne točke i centar. Pet je elemenata japanske kozmologije: zemlja, voda, vatra, vjetar i svemir (prostor). Pet je razina znanja. Kao finalna točka, broj 5 je simbol čovjeka i božanskoga, unutar kojega se zemaljske i spiritualne dimenzije povezuju postajući jedno.

Paolo Nicola Corallini

[1] engl. Mysteries of Rosary, lat. Rosarium Virginis Mariae

Razgovor sa Corallini Sensei

paolo-corallini-2007

U Zagrebu se od 13. – 14. svibnja 2000. godine održao prvi međunarodni seminar Iwama Ryu aikida ( tradicionalni aikido ) u Hrvatskoj, u organizaciji Aikido kluba “Izvor” iz Zagreba. Seminar je vodio Paolo Corallini Sensei, 7. DAN. Corallini Sensei je predstavnik Morihiro Saito Senseija za Srednju i Južnu Europu i jedan je od njegovih vodećih učenika. Seminar je bio otvoren za sve stilove aikida, bez obzira kojoj federaciji pripadali. Bilo je prisutno više od četrdesetak vježbača. Iz Hrvatske Robert Malić Sensei, 2.DAN, voditelj Aikido kluba “Bonaca” iz Splita s nekoliko svojih članova, Dubravko Magdić iz Rijeke, voditelj Aikido kluba “Rijeka”, Matjaž Dobravec Sensei, 1.DAN iz Slovenije voditelj aikido kluba u Ljubljani, aikidoke iz Italije – Renata Ruzzier Sensei 2.DAN i Attilio Lovato Sensei 3.DAN sa svojim učenicima, devet članova Bugarske Aikido Federacije i nedavno osnovane Iwama Ryu Bulgaria kao i članovi aikido kluba “Izvor” – Takemusu Aiki Dojo iz Zagreba. Na kraju prvog dana seminara održana je demonstracija aikida u kojoj su sudjelovali svi spomenuti vodeći članovi klubova, a također i gosti iz Ki-aikido društva “Zagreb”. Na kraju ovog vrlo uspješnog seminara, zamolili smo Corallini Senseija za kratak intervju.

Corallini Sensei, molim Vas ispričajte mi kada i kako ste počeli s aikidom.

Duga je to priča. Počeo sam 1969. sa jujutsu majstorom. U to se vrijeme u Italiji za aikido gotovo uopće nije znalo. Čuo sam da u Italiju dolaze japanski majstori Tada Sensei i Kawamukai Sensei. Postao sam deshi (učenik) Kawamukai Senseija i odmah se zaljubio u aikido. Putovao sam po čitavoj Europi i pratio sve najvažnije učitelje. Dolazili su u Europu svake godine i uvijek sam se trudio da dam sve od sebe. Nobuyoshi Tamura Sensei dugo je bio moj učitelj i još ga uvijek jako volim i cijenim. On je veliki majstor i divna osoba. Neko sam kraće vrijeme bio deshi francuskog majstora Andre Noqueta.

Kada ste se i kako Saito Sensei i Vi prvi puta sreli?

Godine 1984. odlučio sam otputovati u Japan jer sam želio ostvariti svoj san – upoznati legendarnog majstora i učitelja Morihira Saita. U ono vrijeme bilo je nemoguće postati uchi deshi (učenik koji živi unutar dojoa) Saito Senseija bez njegovog osobnog poziva, a tako je i danas. Otišao sam tamo zajedno s prijateljem koji je deshi Saito Senseija. On nas je upoznao. Bila je to ljubav od prvog trenutka.

Da li se Iwama Ryu aikido jako razlikovao od svega što ste do tada radili?

Kada sam došao u Iwama Dojo bio sam Yondan (4.dan) i bio sam uglavnom poznat u Europi, no u Iwama Dojou sam osjetio da je aikido koji sam radio, više-manje običan ples. Mladi učenici Saito Senseija, bijeli pojasevi, jednostavno su me blokirali, napadali su me iskreno i snažno s pravim BUDO osjećajem! Nisam bio navikao na takvu vrstu napada. Osjećao sam se potpuno izgubljeno. Saito Sensei je to odmah primjetio, prišao mi i pitao: “Imaš problema?” Odgovorio sam mu: “Da Sensei, mnogo problema.” “Ne brini! Uhvati me za ruku i naučit ću te”. Istoga trena sam u sebi osjetio beskrajnu svjetlost i znao sam – to je istinski majstor, to je moj Sensei! Prvi put, nakon 16 godina, konačno sam pronašao pravog učitelja.

Kako je Iwama Ryu aikido došao u Italiju prije 17 godina?

Godine 1984. prvi put sam pozvao Saito Senseija u Europu i on je pristao doći i održati seminar. Objasnio sam mu da smo do sada u Europi znali samo za “mekani” stil aikida. Iako je mnogo dobrih majstora bilo u Italiji i Europi, stil je ipak bio vrlo mekan. Saito Sensei je razumio i došao u veljači 1985. po prvi puta u Srednju Europu. Nakon toga su se mnogi ljudi zainteresirali za Iwama stil aikida. Mnogi crni pojasevi iz različitih europskih zemalja također su se potpuno “zaljubili” u Saito Senseija. Od 1985., Saito Sensei svake godine dolazi u Italiju i ostale zemlje poput Danske, Njemačke i Francuske gdje održava seminare, a bio je također i u Portugalu i Velikoj Britaniji. Sada u Europi, u gotovo svakoj zemlji postoji Iwama Ryu aikido.

Sada je Iwama Ryu stigao i u Hrvatsku.

Da. U Hrvatskoj sam prvi puta i došao sam na poziv svog deshija Ivana Zafranovića koji podučava Iwama Ryu i službeni je predstavnik Iwama Ryu aikida u Hrvatskoj. Vrlo sam sretan zbog njega jer je potpuno odan Saito Senseiju, potpuno zaljubljen. Siguran sam da će čuvati i održati Iwama Ryu za sve ljude u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Hvala ti Ivan za to što radiš. Pomagat ću ti, uvijek.

Put borilačkih vještina

maxresdefault

Čim spomenemo borilačke vještine, odmah pomislimo na one koje dolaze iz Kine i Japana. Međutim ako pažljivije pogledamo povijest, vidjet ćemo da su borilačke vještine bile poznate širom svijeta – od Indije, Bliskog istoka, Rima i Grčke do Inka, Azteka i sjevernoameričkih Indijanaca. Ipak, dok je tradicija borilačkih vještina drugdje posve potonula u zaborav, na Dalekom se istoku dobrim dijelom očuvala i razvijala. Upravo njihovoj tradiciji zahvaljujemo što su ove vještine prenesene i popularizirane u našem dobu. Tome su uvelike pridonjeli veliki učitelji, ali i obilje dostupne literature.

Moramo spomenuti da je bilo i drugih utjecaja na razvoj ovih vještina. Tako, primjerice, pod utjecajem borilačkih stilova koje su porobljeni crnci održali u Južnoj Americi nastajecapoeira, vještina koja se sve više širi po cijelom svijetu.

Ovdje želimo prikazati onu zajedničku nit koja je osnova svih borilačkih vještina. Mnogi su učitelji govorili upravo o tome, pa ćemo koristiti njihove rijeći kao veliko blago koje nam je ostavljeno u nasljeđe.

Nažalost, danas puno ljudi borilačke vještine povezuje s postizanjem fizičke nadmoći i fizičkim razračunavanjem. Upravo suprotno, stari majstori tumače kako one to nipošto nisu. Pročitamo li njihove poruke i životopise, vidjet ćemo kako uvijek ističu stalnu budnost nad svojim postupcima, moralnost i pomaganje drugima. Tako karate-do majstor Funakoshi Gichin kaže: «Jedna od stvari koje uvijek govorim novim učenicima jest da onaj koji misli samo na sebe i koji je nepažljiv prema drugima, nije dorastao učiti karate-do.» Slavni Bruce Lee je rekao: «Jeet-kune-do ne služi da bi nekome nanjeli ozljedu, već je jedan od puteva kroz koje nam život otkriva svoje tajne… Jeet-kune-do je korak prema upoznavanju sebe.»

Svrha borilačkih vještina nije dakle borba sa protivnikom. Ipak, mi govorimo o pojmu koji se sastoji od dvije riječi: borilačke i vještine.

Pojasnimo najprije pojam borilačke. Ova riječ izvedena je od riječi borba. Danas joj ljudi najčešće daju negtivan predznak. No, je li borba vezana samo uz borilačke vještine?

Obično kažemo da se liječnici bore za nečiji život, da se pojedinci bore za očuvanje kulturnih, ljudskih vrijednosti, ekolozi za očuvanje prirode, itd. Kud god se okrenemo, vidimo borbu. Ona je, dakle, općeprisutna i nije nužno negativna. Je li određena borba dobra ili loša ovisi jedino o početnoj namjeri s kojom čovijek u nju ulazi. U drevnim spisima o tai chi chuanu piše: «Namjera usmjerava chi, a chi usmjerava tijelo», odnosno, naša namjera usmjerava energiju kojom djelujemo u životu.

Proučavajući dalekoistočnu tradiciju vidimo da borilačke vještine imaju duboko duhovni i humani karakter. Prema predajama, najveći utjecaj na borilačke vještine u Kini imao je Bodhidharma, budistički svečenik koji je donio dyana budizam iz Indije (kineski chan ili japanski zen). Smatra se da su borilačke vještine čuvenog hrama Shaolin začete upravo pod njegovim utjecajem. Ta znanja i vještine brzo su se proširile Kinom, a kasnije ih lutajući svečenici prenose u Japan gdje su doživjele svoj vrhunac.

Gotovo sve borilačke vještine govore o odnosu između čovjekova uma i tijela. Um i tijelo nisu suprotnosti, nego dijelovi iste cjeline među kojima je potrebno uspostaviti skladan odnos. Mahabharata govori o borbi unutar svakog čovjeka koja se odnosi na sukob njegova višeg i nižeg aspekta. O ishodu tog rata ovisi što će od to dvoje ovladati čovjekom; cilj borbe nije uništenje jednog od njih već uspostavljanje sklada. Borilačke vještine upravo su odraz te duhovne, nutarnje borbe. Vjerojatno je ta ideja ugrađena u njih od samih početaka.

Um ne možemo vidjeti, ali promatrajući tijelo i naše djelovanje možemo dokučiti kakav je naš um. Ono što i kako radimo pokazuje kakvi smo ljudi i koliko smo svjesni svojih postupaka. Istočnjaci govore da je cilj vježbanja razvoj naše svijesti. Oni poručuju da trebamo osvijestiti svaki trenutak našeg postojanja. Pritom se vježbanje ne odnosi samo na trenutke provedene u dvorani ili na nekom izoliranom mjestu. Tek kad izađemo iz dvorane trebamo nastojati zadržati mir i staloženost, kao i fizičku spretnost.

Usporedimo to s vještinom vožnje automobila. Ne učimo voziti auto da bismo ga vozili na poligonu, već u svakodnevnom životu. Što smo svjesniji i spretniji, to ćemo brže i sigurnije doći do cilja, a drugi sudionici tako će biti sigurniji na cesti. Tako i borilačke vještine treba primjenjivati u svakodnevnom životu, čineči ga sigurnijim za sebe i za druge ljude.

«Svakodnevni život postaje izazov upravo kroz duh zena i budoa koji nalaže osviještenost svakog trenutka – dok ustajemo iz kreveta, radimo, jedemo ili idemo na počinak. Ustvari, svakodnevni život i jest dobra prilika za ovladavanje sobom.», kaže zen učitelj i aikido majstor Taisen Deshimaru.

Ovako promatrane, borilačke vještine nisu sport. U sportovima se previše naglašava zahtjev da se bude bolji od drugih. U borilačkim vještinama također postoji zagtjev za biti bolji, ali u odnosu na sebe. Biti bolji od sebe jučer, prekjučer, prije godinu dana… Morihei Ueshiba kaže: «Jedina istinska pobjeda je disciplinirati sebe», a Taisen Deshimaru: «Nemam ništa protiv sportova, kroz njih se trenira tijelo, razvija snaga i izdržljivost. Ali natjecateljski duh i snaga koji u njima dominiraju nisu dobri, oni odražavaju iskrivljenu sliku života. Bit borilačkih vještina ne treba tražiti tu…»

Ako borilačke vještine nisu nasilje i nisu sport, što su onda? Japanci bi mogli odgovoriti: «One su do.»

Budo – put borbe i ratništva

Prestankom građanskih ratova u Japanu, ratnička umijeća, bujutsu, gube svoj vanjski smisao, a sve više naglašava njihov unutarnji asekt, pa tako ona postaju budo – put ratništva. Tako tijekom prošlog stoljeća Morihei Ueshiba od aiki-jujutsua atvara aiki-do , majstor luka Ava mijenja kyu-jutsu u kyu-do (put luka), ken-jutsu postaje ken-do (put mača)…

Tako je stavljen naglasak na do. Riječ do u prijevodu se opisuje kao put, staza, način. Kako pronaći taj put? Kako njime ići? I konačno: Kamo vodi taj put?

Put svakako počinje od osnovnog filozofskog pitanja: Tko sam ja? To nas upućuje da put, pa ni borba, nisu nigdje izvan nas. Jedna zen izreka kaže: «Put je pod tvojim nogama.» Dakle, put je tu, pred nama, samo treba početi njime hodati. Kako?

Mnogi učitelji kažu da put počinje s početkom svjesnog mijenjanja sebe u boljeg čovjeka. Majstor aikida Mitsugi Saotome kaže «Da bi promijenili i poboljšali svijet moramo promijeniti i poboljšati sebe. To je početak vježbanja budoa.»

Slijedeći ideju zena, koja je neodvojivi dio borilačkih vještina Istoka, možemo zaključiti da je do put razvoja naše svjesnosti o ovdje i sada. Isto nam poručuje i zapadna filozofija izrekom koja je bila uklesana u Apolonov hram u Delfima: «Spoznaj samoga sebe.»

«Možda ćete se upitati što je najvažnija stvar u trenutku treniranja aikida. To je da pogledate sebe, vašu najdublju dušu.», kaže Mitsugi Saotome.

Karate majstor Funakoshi Gichin kaže nam kako se pravo značenje riječi budo odnosi na zaustavljanje sukoba, a ne na njegovo izazivanje: «Riječ bu u kineskom je pismu predstavljena s dva simbola: jedan od njih znači zaustaviti, a nalazi se unutar drugog kojeg tvore dvije prekrižene helebarde. Dakle, njezino stvarno značenje je zaustaviti sukob.»

Dolazimo do zaključka da se borilačke vještine vježbaju zbog ostvarenja sebe kao ljudskog bića, zbog toga da i drugim ljudima pomognemo na tom putu kako bismo zajedno ostvarili prirodniji i humaniji međusobni odnos.

«Karate-do nije samo ovladavanje nekom borilačkom vještinom, nego također i učenje kako biti dobar i častan član jednog društva.» Funakoshi Gichin

Rečeno muzičkim riječnikom, cilj je borilačkih vještina (u odnosu na sebe) omogućiti da se naše ja može čuti poput dobro ugođenog instrumenta.

«Razmislite o tome kako čujete glazbu. Ne slušate je notu po notu. Čujete cijelu skladbu i shvaćate njezinu ljepotu. Sedmo čulo je sposobnost čuti cijelu glazbu svemira u kojoj i vi sudjelujete, to znači čuti kako se nota koju trebate odsvirati uklapa u pjesmu čiji je sastavni dio. Treniranje u aikidu bi trebalo težiti prema tome da nas sve ujedini, u tijelu i duhu, sa zakonima prirode.» Mitsugi Saotome

U tom smislu čovječanstvo je poput orkestra čiji je cilj stvoriti jednu simfoniju gdje će svaki instrument svoju dionicu odsvirati savršeno i u skladu s drugima.

Slijedeći ideje učitelja borilačkih vještina uviđamo da ono što učimo u dvoranama treba živjeti u svakodnevnom životu, jer je cijeli ovaj svijet jedan veliki dojo – mjesto za vježbanje puta.

Izreke

«Nema neprijatelja u aikidou. Griješite ako mislite da budo znači imati protivnike i neprijatelje, biti jak i poraziti ih. U pravom budou nema ni protivnika ni neprijatelja. Pravi budo znači biti sjedinjen s Univerzumom, tj. biti sjedinjen sa središtem Univerzuma.»

Morihei Ueshiba

 

«Aiki nije zahvat borbe ili poraz neprijatelja. To je put pomirenja svijeta i stvaranja jedne obitelji od čovječanstva…»

Morihei Ueshiba

 

«Vidimo samo mali dio brijega, dok je veći dio ispod površine vode. Na sličan način većina ljudi misli da je tjelesna snaga jedina. Zaboravlja se nevidljivi um. Istinska snaga je u njihovoj sjedinjenosti.»

Koichi Tohei

 

«Dobro je vježbati tijelo, ali to ne čini nužno um jačim. Kako tijelo, tako i m ima svoja vlastita načela. Njihovom spoznajom i primjenom postiže se sklad čitavog bića.»

Koichi Tohei

 

«Spoznati sebe znači proučavti sebe u međuodnosu s drugom osobom.»

Bruce Lee

 

«Razumijevanje sebe ostvaruje se kroz proces odnosa, a ne kroz izolaciju misli.»

Bruce Lee

 

«Poznavanje sebe je osnova jeet-kune-doa, jer je ono bitno ne samo za vještinu borbe već također i za život pojedinca kao ljudskog bića.»

Bruce Lee

 

«Ratnik treba istovremeno slijediti dva puta – put mača i put kista. Čak i ako nema prirodnih sklonosti za te puteve, od ratnika se očekuje da i u raznim drugim vještinama i umjetnostima irazi svoje sposobnosti.»

Miyamoto Musashi

 

«Suvremene borilačke vještine kao što su kendo, karate , judo i aikido potječu izravno iz braka zena i bushida, srednjovjekovnog kodeksa samuraja. U svom najboljem izdanju oni postaju budo.»

George Leonard

 

«Tajna borilačkih vještina je naučiti usmjeriti um, rju gi, obrazovati ga u duhu ispravnog djelovanja.»

Taisen Deshimaru

 

«Ponašanje utječe na svijest. Naše držanje ovdje i sada djeluje na čitavu okolinu – naše riječi, djela, način na koji se krečemo i stojimo, sve to utječe na ono što se događa oko nas i u nama.»

Taisen Deshimaru

 

«Do, put, je metoda, učenje koje vas osposobljava da savršeno razumijete prirodu vašeg uma i jasva. To je put Buddhe, bucudo, koji vas vodi u smjeru otkrivanja vaše iskonske prirode, potičući niže jastvo (ograničeno ja) da ustupi mjesto višem, potpunijem jastvu.»

Taisen Deshimaru

 

«Mir u pokretu je, dakle, tajna kendoa, puta mača, a također i tajna budoa i zena, koji imaju istu aromu. U tome leži tajna svake borilačke vještine, bez obzira na taktičke i tehničke razlike među njima.»

Taisen Deshimaru

 

«Tigar i lav su jaki, a njihov instinkt i žudnja nagone ih da pobjeđuju. Njima se nikad ne dogodi da napuste svoj ego. Ali ljudska bića imaju priliku nadići ego i smrt. U budou oni moraju postati čak i jači od lava i tigra, i odbaciti životinjske nagone koji prijanjaju uz njihov duh.»

Taisen Deshimaru

 

Napisao: Damir Krivdić

Izvor: Nova Akopola br. 45,  listopad-prosinac 2005.

 

Prosvijetljeni ratnik

images

Prilikom izgradnje hramova, ljudsko biće koristilo se umjetnostima poput geometrije, astronomije, aritmetike, matematike, alkemije, koje su nazivane «svetima» zbog njihove primjene.

Od samih početaka čovjek je pokušavao sebe oplemeniti, steći nova znanja, specijalizacije i sposobnosti, tražeći put kojim će doseći «Visinu». Konstrukcija hramova je vrlo jasan primjer ove žudnje čovjeka za podizanjem spomenika, kojima odaje počast Bogovima, da bi stekao njihovu naklonost i zahvalio im se. No čovjek je spoznao da treba podizati i svoj unutanji hram, pročistiti se i truditi se biti poput Bogova.

Vitez ili Prosvjetljeni Ratnik svakog vremena i podrijetla objašnjava i utjelovljuje ovu žudnju za pročišćenjem, odanošću Bogovima i zaštiti Svetoga. Da bi dostigao dublju produhovljenost, ratnik mora biti hrabar, velikodušan, nesebičan, odan, iskren i spreman na borbu za plemenite ciljeve. Duhovno uzdizanje stoga zahtijeva anihilaciju ega.

Put Viteza ili Put Ratnika (Bushido) je inicijacijska, mistično-pustinjačka staza, koju inicirani pojedinac slijedi te se obvezuje biti odan destrukciji lažnih idola, a najviše zastrašujući idol je naš vlastiti ego.

Samo onaj koji se može boriti protiv svog vlastitog ega sposoban je uzdići se prema višim razinama i pronaći ključeve ponovnog spajanja sa Božanskim (Morihei Ueshiba je ovo nazivao Chinkon Kishin).

Čovjek je anđeo koji je pao u materijalni svijet, stoga treba biti svjestan da ovo nije u skladu sa njegovom prirodom i da to može biti samo privremeno stanje. Treba učiniti da njegov svjetovni pokrivač oslabi i ponovno izgori u novi život; treba upravljati svojom duhovnom apokalipsom.

Čovjek koji krene borilačkim putem odlučno trenira borbu i neprestano osnažuje svoju volju kako bi se pripremio za sveti rat protiv samoga sebe, svojih strasti i instinkta. Istinski ratnik spreman je žrtvovati svoj život u ime višeg cilja: realizirati bolji svijet u kojem vlada ljubav, bratstvo i harmonija.

Morihei Ueshiba bio je «živ probuđeni čovijek». Koristeći Platonov izraz: borio se protiv naglosti i požude te je mogao njima dominirati. Majstorstvo i kontinuirano vježbanje Aikido-a dovodi iniciranog do budnoga stanja u kojemu može osjetiti emocije, instinkt, pa čak i suparnikove misli. Neprijatelj koji napada je prestrašeni čovijek; nalazi se u mraku svojeg vlastitog bijesa te je zasljepljen ovom pomutnjom.

Sposoban aikidoka postaje svjestan ovog limba (zatvora) u kojem njegov suparnik živi, stoga može prihvatiti njegov napad nevidljivom ali efektivnom akcijom ljubavi i suosjećanja, štiteći ga od najteže opasnosti: njega samoga.

Jedno od oralnih učenja (kuden) Osnivača Aikido-a kaže: «Kada te napada neprijatelj, omotaj ga spiralom ljubavi te ga spusti poput djeteta, kako bi izbjego ozljedu.». Očito, potrebno je veliko tehničko majstorstvo da bi se mogli ponašati na ovaj način, te iznad svega, potrebna nam je čvrsta kontrola nad našim instinktom.

Prvo bismo trebali pobijediti naš vlastiti ego i uništiti ga ukoliko želimo biti sposobni transformirati ostale. Ovaj posao nije lagan već titanski, i da bi ga obavili do kraja neophodno je prvo pogledati unutar sebe, utvrditi prepreke u našim energetskim tokovima, te potom otvoriti svoje srce drugima, ne gledajući ih kao strana bića, već kao integracijski dio univerzuma kojemu i sami pripadamo. Ova prespektiva pomoći će nam da razumijemo da naš cilj nije destrukcija, već očuvanje, zaštita i vraćanje reda u neredu.

Paolo N. Corallini


Napadačka tehnika u Aikido-u

aikido_pic_79

Uvod

Opća percepcija o Aikido-u jest da je to čisto obramena borilačka vještina, koja nema napadačkih tehnika. No, Aikido nije tako ograničen.

U Aikido-u postoje četiri razine:

  1. KATAI (kruto)
  2. YAWARAKAI (gipko)
  3. KI-NO-NAGARE (tečno)
  4. KI (duhovno)

Većina treninga trebala bi prakticirati 1. razinu. Vježba se sastoji od napada prvog trening partnera hvatom ili udarcem drugog trening partnera, dok drugi partner izvodi tehniku neutralizacije napada. Nakon toga uloge napada i obrane izmjenjuju se između partnera. Trening u ovom obliku, napadaču dopušta izvođenje čvrstog (krutog) hvata na partneru prije nego partner otpočne obrambenu tehniku. To je treniranje do krajnjih ganica, jer partner koji se brani mora prevladati cijelokupnu moć napadača, pri čemu ovaj unaprijed zna koju će tehniku partner primjeniti.

3. razina slična je 1. razini, no partner koji se brani tu više ne čeka da napadač napad izvede do kraja. Naprotiv, partner počinje obrambenu tehniku dok je napadač još u procesu izvođenja hvata. Ovaj oblik tehnike karakterističan je po tome da napadača vodi njegova namjera (odlučnost) da izvede čvrsti hvat.

2. razina se može opisati kao tranzicija od razine 1 prema razini 3. Na ovoj razini, partner koji se brani privučen je napadačevom moći te se gipko prepušta poput bambusa što se njiše na vjetru.

Na sve tri razine, partner koji se brani prepušta se moći napadača te preuzima kontrolu, transformira početni napadački pokret u novi, koji rezultira bacanjem ili fiksacijom. To je AIKI princip, na japaskom poznat kao AWASE (raditi zajedno) ili KI NO MUSUBI (veza sa duhom).

Razine 1 – 3 su temelj Aikida, što se može usporediti sa učenjem abecede i osnovne gramatike bilo kojeg jezika. Obrambeni dio treninga je u osnovi statičan, jer partner čeka fizički napad prije nego otpočne obranu.

Na razini 4, duh partnera koji se brani i duh napadača postaju jedno, te je osoba sposobna osjetiti i kontrolirati svaki napadačev pokret. Riječima Aikido osnivača O-Sensei Morihei Ueshiba-e: „ Sve što trebam učiniti je stati pred suparnika okrenut leđima. Ako me pokuša napasti, njegova želja za napadom pogoditi će i ozljediti njega samoga. Integriran sam s univerzumom, ne posjedujem ništa. Kada stojim, apsorbiram suparnika.“

Razina 4 je posljednja razina u Aikido-u, no vrlo ju je teško dostići. Koliko mi je poznato samo ju je O’Sensei, i možda još nekoliko drugih, uspjelo dosegnuti. Zadatak nas ostalih je da o tome ne razmišljamo, i da marljivo treniramo prve tri razine kako bi usavršavali sebe malo po malo, dan po dan.

Put u primjer

SHOMEN-UCHI IKKYO je jedna od najosnovnijih Aikido tehnika. Sastoji se od objeručnog hvata ruke napadača i fiksacijom na tlu licem prema dolje. Ova tehnika može I jest u mnogobrojnim školama izvođena kao odgovor na ravni napad prema gornjem dijelu glave  (SHOMEN-UCHI). Takav se scenarij sastoji od statičke obrane, kao što je ispred opisana.

U svakom slučaju, O-Sensei I moj učitelj Morihiro Saito ne pokazuju tehniku na ovaj način. Prema učenju O-Sensei-a: “Zakorači desnom nogom I direktno napadni lice suparnika desnom TEGATANA-om (brid dlana), te udari u rebra lijevom šakom.”

Budo, Teachings of the Founder of Aikido, prevedeo John Stevens, Kodansha America, Inc. 1991, str. 41.

Saito-Sensei podučava: “Osnovno pravilo jest da napad iniciraš kao odgovor na napadačevu namjeru te ga uhvatiš za ruku kada ti pokuša parirati. Preuzimajući inicijativu voditi ćeš partnerovu ruku van u svoj krug djelovanja.”

Aikido, Volume III, Morihiro Saito, Minato Research & Publishing Co., Ltd., 1974, str. 40.

Ovaj koncept se ne sastoji od statičke obrane. Partner koji se brani inicira sukob zamahom prema licu napadača. Naime, partner ima dva izbora: ne činiti ništa I biti napadnut, ili podići ruku pred lice da blokira napad. Ovaj pokret je zapravo željeni pokret jer će se njime napadačeva ruka dovesti u odgovarajuću poziciju za IKKYO zahvat (fiksaciju). Drugim riječima, partner poziva napadača navodeći ga u željenom smjeru, uklapa se u pokret, te preuzima kontrolu u skladu sa AIKI principom.

Vrlo je bitno da jedna od najosnovnijih tehnika u Aikido-u, kao što su podučavali Osnivač I njegov najstariji učenik, započne napadačkim udarcem. No, SHOMEN-UCHI IKKYO nije jedini primjer. To je dio osnovnog treninga, što nam govori da su korjeni Aikido-a puno dublji od statičke obrane.

Stvarnost

Aikido je borilačka vještina koja je prvenstveno usmjerena na samoobranu. Prva premisa samoobrane jest izbjeći nasilnu ili potencijalno nasilnu situaciju bez sukoba, koliko je god to moguće. No, ukoliko to nije moguće, te je osoba fizički napadnuta od nasilnog pojedinca ili grupe, situacija može biti vrlo ili čak po život opasna.

Fizičke tehnike samoobrane ne bi nikada smjele biti ograničene na statičku obranu. Pogotovo u slučaju sukoba sa više napadača koji mogu biti naoružani smrtononim oružjem, pri čemu je vjerojatnost «pobjede» najvećim dijelom na strani napadača. U takvoj situaciji, razlika između života i smrti može prvenstveno ovisiti o sposobnosti pojedinca koji se brani da smanji tu vjerojatnost pripremajući inicijalni napad.

Zaključak

Iako se osnovni Aikido treninzi sastoje od statičke obrane, put prema napadačkoj aplikaciji tehnike je očit i vodi prema novoj dimenziji vještine. Napadačka tehnika se naravno nikada ne bi smjela koristiti za neisprovocirane napade na nevine ljude. U svakom slučaju, u nekim situacijama jedina potencijalno uspješna obrana je snažni napad, a Aikido nasreću pruža ovu mogućnost.

Prevela: Vedrana Peranić